Nima Splita do Zagreba
Što nam znači zavičaj u Zagrebu? Znači nam sve. Znači nam više nego Nina i Severina.
Što nam znači zavičaj u Zagrebu? Znači nam sve. Znači nam više nego Nina i Severina.
Na početku ovog teksta ćemo u skladu sa zavičajem i važnosti zavičaja – grintat. Kasnije ćemo prijeći na formalni dio teksta.
Luka Štambuk, osnivač i bivši predsjednik Udruge studenata grada Splita, a prije svega humanist, strogo nam je naredio da napišemo nešto na temu koja je na nas ostavila užasan prvi i katastrofalan drugi dojam. Naime čovjek je bez imalo suosjećanja pred nas stavio dokument u kojem je stajalo da tema ovog teksta mora biti Udruga studenata grada Splita: važnost zavičaja u Zagrebu. Dalmatinski lobi na portalu skupio je glave Goluža stajl te smo odlučili da ćemo se, kako god znamo i umijemo, iskoprcati iz problematike same tematike (rima: problematika – tematika).
Nevoljko smo udarili pečat studentskog.hr na Štambukov dokument i to samo kako ne bi ispalo da ne ispunjavamo obećanja dana u četiri ujutro nakon deset piva i odlučili napisati koju o važnosti zavičaja i to pod radnim naslovom A gde je pečat, tovari?
Mislim, kužimo se u stvari tipa Quentin Tarantino, stanje u Siriji, disco glazba, mali srčani optok, degustacija finih vina i teletine ispod peke, ali kako spasiti ovu temu iz živog blata zagrebačke patetike u kojoj su odavno istrunuli nagriženi solju drača, maslina, loza i škrapa? Kako joj udahnuti ljudske osobine i obličje Charlize Theron? Daj nam Ljeto je pred vratima pa bi se nekako i snašli. Ljeto stiže. Ovo ću se ljeto kupati s prijateljima u moru i lizati sladoled. Navečer ćemo nas par prijatelja izaći vani i popiti pet-šest litara Vranca, skakati po trampolinu i odbijati se od trampolina visoko, što je moguće više u zrak. Sviđa mi se kolegica Marija iz najboljeg 5.c. Nadam se da se i ja njoj sviđam… Čekaj, izgubili smo se. Vrijeme je da kažemo opa opa i odemo u ozbiljnije vode.
Udruga studenata grada Splita osnovana je prije nešto više od 3 godine Što smo od tada napravili?
Organizirali smo nekoliko splitskih večeri u Roku, iako neke struje iz Udruge zagovaraju ideju da se ubuduće te večeri organiziraju u Sidru pod nazivom Svehrvatske večeri njegovanja kvalitete međuregionalnih odnosa powered by UD-ST. Sponzor Badel je u niskom startu i samo čeka da doveze kamion travarice na ovaj event.
Organizirali smo dva puta dobrovoljno darivanje krvi sa samo jednim manjim incidentom kad je darivatelj A+ odlučio licem provjeriti je li se nadigao parket u dvorani.
Organizirali smo 1. Festival studentskih klapa iz ljubavi prema zavičaju i tradiciji rodnog kraja, Dok Cetina teče, uvik će nas biti, čvrsti smo ka stina, dragi Bog nas štiti.
Napokon smo prije par mjeseci dobili vlastiti prostor u Ilici 54. Krstili smo malog mješanca iz porodice Prostora i dadosmo mu ime Malo misto. Sad tu spavamo, pijemo, jedemo, vodimo ljubav i planiramo državni udar; živjela revolucija.
Najvažnije od svega, napokon postoji mjesto na kojem se mogu naći studenti iz Splita, okolice Splita i svi oni koji vole Split i to nakon mnogo godina praznog studentskog zagrebačkog splitskog hoda. To je onaj hod kad si iz Splita i stružeš šlapama po asfaltu, e to, ali samo stružeš po Zagrebu.
Bilo je tu još mnogo većih i sitnijih poduhvata i radnih akcija iniciranih od strane Udruge, ali nema potrebe da se sad neumjereno hvalimo. Neka nas hvale drugi, a hvale nas – previše i neumjereno. To je to što se tiče samohvaljenja. Pisali bi još o nama, ali nam ne daju masoni i oni pobunjeni izvanzemaljci iz Dosjea X.
Krećemo oštro nalijevo na važnost zavičaja u prekrasnom i velebnom nam Zagrebu. Evo sad smo se raznježili na spomen Zagreba. I Sava se cakli i potoki svi, a z Gornjega grada pak cinkuš zvoni, pa kad buš ti Zagreb me trebal il zval, svoj život i srce za tebe bum dal.
Nakon male poetske digresije – zavičaj.
Što nam znači zavičaj u Zagrebu? Znači nam sve. Znači nam više nego Nina i Severina. Zavičaj je naša obitelj. Zavičaj je bacit` peškafondo i smrzavat` se na moru kako bi ulovio 0 (slovima: nula) liganja. Zavičaj je guštat` na plaži i s ekipom uz gitaru popit` litru biloga. Zavičaj je izvaliti se sa ženom na provi kafića i gledat` zvjezdano nebo. Zavičaj su marende i klape. Zavičaj je probudit` se u zoru i mirisat` bonacu. Zavičaj je otići kod babe iza brda i ugušit` se u kiselom kupusu i svinjskim rebrima. Sve nam to fali u ubrzanom Zagrebu (Zagreb na speedu hoho), ali tu smo gdje jesmo i dobro nam je… – Ne kopaš krumpire – kaže jedan Zagorac. Sve to je stari moj, nit` kopaš nit` oreš, ali isto kad se skupiš mokar od snijega ili kad jedva hvataš zrak kraj neumoljivog srpanjskog sunca nedostaje ti hoćeš-nećeš materina spiza, more i dalmatinski đir. Šta onda? Otiđeš do Malog mista i vidiš naše ljude, čuješ našu priču, mislima osjećaš miris Dalmacije dok pivom ispireš gorak okus nostalgije i skidaš s prsiju težinu osmog izlaska na Građansko.
E, zato nam je važan zavičaj u Zagrebu, da znaš tko si i odakle potječeš, da te ne zavedu svjetla metropole i luda ambicija, da nikad ne zaboraviš da si dijete mora i ono malo plodne zemlje u kršu najljepšeg kraja na baloti Zemlji.
Za kraj imamo jedan mali savjet – svi oni koji požele u subotu u četiri ujutro prošetati preko Ribnjaka s Hajdukovim šalom, bengalkom i kazetofonom iz kojega trešti Vinko Coce – ni u kojem slučaju nemojte to raditi.
