Loša: „Danas se ljudima ne da više ni skidat pjesme, samo ono što izađe na Fejsu pa kliknu”
Od Plavog orkestra uspjeli smo saznati koje mlađe glazbenike i privatno slušaju, kako su od studenata postali najveće jugoslavenske zvijezde i kako vide mladu publiku koja danas pjeva s njima, a nije se ni rodila kad su oni počinjali. Sve to i puno više nalazi se u intervjuu s frontmentom Plavog orkestra Sašom Lošićem Lošom.
Od Plavog orkestra uspjeli smo saznati koje mlađe glazbenike i privatno slušaju, kako su od studenata postali najveće jugoslavenske zvijezde i kako vide mladu publiku koja danas pjeva s njima, a nije se ni rodila kad su oni počinjali. Sve to i puno više nalazi se u intervjuu s frontmentom Plavog orkestra Sašom Lošićem Lošom.
Plavi orkestar jedan je od najpopularniji bendova bivše Jugoslavije, a vjerna publika uživa ih slušati i danas, tridesetak godina nakon što je izašao njihov prvi singl, popularna Suada. U četvrtak, 28. prosinca, u krcatom Johann Francku održali su mini nastup kao zagrijavanje za koncert u Domu sportova koji će se održati 17. veljače iduće godine
Plavci su započeli svojim velikim hitom Od rođendana do rođendana i među publikom odmah izazvali oduševljenje, kao i pozitivnu atmosferu. Publika je zajedno s frontmenom Sašom Lošićem Lošom uglas pjevala svaki stih svih šest pjesama, a nakon što su odsvirali pjesmu Odlazim, popularni Sarajlije pozdravili su se s publikom i sišli s bine. S Lošom se Studentski.hr susreo u backstageu i porazgovarao.
Pročitali smo kako uskoro izlaze dvije nove pjesme koje ste napravili s Momčilom Bajagićem Bajagom. Kad bi one mogle izaći?
One bi trebale izaći u prvom mjesecu. Zadnji smo naš album snimali 2011, i to baš u Zagrebu. Zapravo, svaki smo album snimali u Zagrebu, ali ovaj je definitivno oborio sve rekorde. Ja sam živio u Zagrebu 4 godine i to više nikad ne bih mogao da ponovim jer, kako bih rekao, na kraju izgubiš kriterijume, ne znaš je l' to dobro što si napravio ili nije, zbog repeticije. Zbog danonoćnog ponavljanja jednih te istih pjesama, miksanja i tako dalje. Najveći mi je problem bio tekst, zapravo, kako u sebi naći, kako se onesposobiti do te mjere da napišeš dobar tekst. O čemu pisati zapravo? Kako biti ranjiv? U mojim srednjim godinama pisati o prvoj ljubavi je groteskno. Tako da nisam se htio mučiti i pozvao sam onog koji to najbolje radi, a to je Bajaga.
Sjećam se jednom kad smo radili zajedničku pjesmu za seriju Vratiće se rode, ja sam pod svaku cijenu želio da on otpjeva tu pjesmu, međutim on je rekao: Ja ne mogu pjevati nečije tuđe stihove. Onda smo se našli u nekom njegovom ateljeu na Košutnjaku u Beogradu i on je donio blok sa 25 stranica i sve su ovako bile strofe od po 4 stiha, ovako razbacane. Na deset stranica, to je bilo materijala za 15 pjesama, onda sam ja uzeo flomaster i ovako, nisi znao koja je bolja od bolje, zaokružio jednu, rekoh: Baja, ovo je meni sve dobro. Druga, treća, četvrta...i zaokružim ovako neke četiri strofe i refren i on uzme i podere blok. Ja rekoh: Nemoj, daj, šteta da se baci. Meni treba. – Ne, ne, ne – kaže, on ima princip, to atmosfera te pjesme. Tako mi je ostalo to u hipotalamusu da on to s lakoćom radi, ja rekoh: Meni užasno neugodno da te pitam da napišeš tekst za jednu pjesmu Plavog orkestra. On je rekao: Ma samo šalji, druže.
Na albumu Sedam iz 2012. surađivali ste s Dubiozom i Draganom Mirković. Postoji li još netko od današnje glazbene generacije s kim biste voljeli surađivati? Netko koga osobno slušate?
Osim Dubioza Kolektiva, volim Letu Štuke. Bojim se da nekoga ne ispustim, ali evo, recimo, jako volim ono što radi Sky Wikluh. Sad je izdao sjajan album pod imenom Đorđe Miljenović, izdao je album s primjesama bluesa. Volim i ono što radi Magnifico. Sad sam čuo u Zagrebu jedan bend – Detour. Detour je odličan meni, jako se ugodno osjećaš dok slušaš njihovu glazbu i tako, uvijek se pronađe dobrih bendova. Svak se malo malo zabrine da li je glazba u krizi. Nije nikad u krizi, nego su se malo promijenile okolnosti, mediji. Ja sam, recimo, prvu ploču izd'o na vinylu koji je sada toliko zastario da je doživio svoj revival. Sad se vinyl bolje prodaje nego CD-ovi. Mi iz Plavog orkestra prošli smo sve medije, znači – vinyl, kazeta, CD, USB, net i sad YouTube. Danas se ljudima ne da više ni skidat pjesme, samo ono što izađe na Fejsu pa kliknu.
Jedan ste od rijetkih bendova koji je koketirao s turbofolkom. Mislite li da ste ta dva svijeta, rock i turbofolk, na ovim prostorima mogu kombinirati?
Ja sam pohađao umjetničku školu i kasnije likovnu akademiju, odsjek produkt dizajna. Družio sam se s ljudima koji su nekako u sebi imali taj konceptualistički duh. Tim prije što smo bili članovi new primitives pokreta – koketiranje s turbofolkom nama je uvijek bio incident. Mi nismo slušali narodnjake, ali praviti nesporazume na toj točki je bilo uzbudljivo. Jer smo gledali kritičarski establišment kako se zgražava i to odmah stvori nekakvu temperaturu. Odmah si organski povezan sa životom, počne se nešto dešavati. Znaš, ako si flat, ako si onako, da tako kažem, higijenski, ako stvaraš korektnu glazbu, samo glazbu, bez twistera, bez dodatne vrijednosti, bez koncepta, to je u principu meni i našoj generaciji bilo dosadno.
Prije smo mi koketirali s ikonografijom socrealizma, s raznim temama, uzori su nam bili grupe kao što su Buldožer, Film, Idoli, itd. Oni su uvijek imali neka alterega, kao i Plavi orkestar. Mi smo bend koji je dizajnirao svoju javnu pojavu. Loša je moj najbolji produkt dizajn. Tako da, došla su neka druga vremena, gdje je praviti koncepte, koketirati s bilo čim na kraju krajeva i opasno. Danas imamo tako jednu nezamjerajuću glazbu i sve ovo što se psuje u hip-hop kulturi, sve ovo što se ide do krajnjih ekstrema – to je zapravo samo forma. Suštinski se nitko ne smije više dotaknut ničega.
Jednom ste rekli kako ste u vojsci shvatili da je urbana kultura nešto potpuno marginalno. Je li to na ovim prostorima po vama i dalje tako?
Apsolutno. Urbana kultura – to je nešto što, kako bih rekao, pametno je postalo novo glupo. Kad ne'ko govori biranim rječnikom, većina se referira prema njemu kao čovjeku koji stalno nešto komplicira, pametuje. Onda postoji i kultura hipstera koji slušaju bendove koji još nisu ni oformljeni, koji gledaju na YouTubeu videa s najmanjim brojem viewova. Koji kad netko pročita knjigu koju on čita, njemu se to zgadi. Čak i hipsteri marginaliziraju, što se više može, stvar. Ne mislim da je stvar izgubljena, ali mi se čini da je to sad zastrašujući kontekst planete i vremena u kojem živimo.Tek za 100 godina doći će generacije koje će imati potrebu za lijepim, za delikatnim. Znaš ono, da nije sve na prvu loptu, da nije sve uzavrela emocija koja budi najniže instinkte. Kultura je ljudima danas impuls gdje se mogu instant zabaviti.
Jugoslavija je nekoć bila veliko, ali jedno tržište, danas je to više zemalja. Osjeti li se to na koncertima? Ima li razlike između sarajevske, beogradske i zagrebačke publike?
Kod nas reagiraju svi potpuno jednako, kao da sviramo u jednoj dvorani. Razlike postoje samo u omiljenim pjesmama, recimo, u Sloveniji je omiljena pjesma Plavog orkestra, nećete vjerovati, pjesma za koju vi možda nište ni čuli, Kad ti ljubav ime prozove. Onda Od rođendana do rođendana pa tek na petom mjestu Bolje biti pijan nego star. U Hrvatskoj je, pak, najdraža pjesma ljudima Bolje biti pijan nego star pa onda Goodbye teens pa Suada i tako dalje. U Sarajevu opet Suada, međutim u toku koncerta se to slije, koja je pjesma kome draža. Ali to je možda jedina razlika, sve ostalo je nekako transteritorijalno i univerzalna emocija tu kruži kad mi sviramo.
Vaši tekstovi nama su većinom romantični i nostalgični, biste li vi sebe također proglasili nostalgičarima?
Iskreno, mi nikad nećemo biti cool bend. Mi smo izraziti predstavnici takozvanih uncool bendova. Mi smo osobe kad nas upoznate, imate osjećaj kao da ste išli s nama u školu. Jedan naš prijatelj, koji nam je radio omote za sve naše ploče, kaže: Vi ste previše normalni za šoubiznis. Vjerojatno iz tog izvire i iz toga podsjećamo na svijet koji smo nekad poznavali, koji nestaje. Mi nećemo da izgubimo taj rubin na dnu srca. Nećemo da pristanemo na fejk kulturu koja nas okružuje. Jer ti kad si na društvenim mrežama, ljudi objavljuju zapravo svoje lažne fotografije. Objavljuju fotografiju sa svojim partnerom i napišu happy s jedanaest y i stickersa ljubavi. Nekad imaš osjećaj da ljudima danas ne postoji privatna sreća, nego se ona mora dijeliti s nepoznatim ljudima. I tako, u tom smislu, možda jesmo romantični i takvi ćemo, meni se čini, i ostati.
Započeli ste svoj glazbeni put kao studenti. Kako ste došli na ideju stvaranja benda?
Kao tinejdžeri, kad smo bili gimnazijalci, mi smo imali nekakav mali lokalni uspjeh. Onda smo otišli u vojsku. Kad smo se vratili, mislili smo da mi nećemo uspjeti i počeli smo studirati. Recimo, Ćera je studirao medicinu, a Ado stomatologiju. Ja sam se upisao na produkt dizajn, a naš četvrti član je studirao ekonomiju. Studirali smo tačno 6 mjeseci i onda smo otišli u Zagreb, da napravimo prve demosnimke i poslije tih demosnimaka sve je išlo nekom filmskom brzinom. Snimili smo album negdje u trećem mjesecu, u četvrtom mjesecu smo bili na emisiji Stereovizija s našim prvim singlom Suada i na tom nastupu umirem od treme i ja i ostatak benda. Već u četvrtom mjesecu smo bili prvi na svim top listama, u petom već prodali 100 000. Onda smo nazvali roditelje i rekli da ćemo ostati, da se nećemo vraćati u Sarajevo, jer smo snimili album. Imamo sjajne roditelje, rekli su: ako je to vaš put, mi nemamo šta tu vas da sprječavamo.
Tako da smo se u Sarajevo vratili sa 600 tisuća prodanih ploča, vratili smo se kao najveće zvijezde u tadašnjoj državi i to je stvarno bilo neobično. Mi se nismo promijenili, svi oko nas su bili ushićeni. Čak tetka koja me zvala Sale, me počela zvat Saša Lošić. Bilo je to uzbudljivo vrijeme, a prošlo je kao san.
Odakle samo ime Plavi orkestar?
Želio sam da ta imena liče na neke stare big band orkestre, znaš, oni što imaju leptir mašnice i bijele košulje. Tako smo i izgledali u početku. Plava boja se rodila jer smo voljeli novi val. Plava boja je ličila na neku radničku uniformu, na neku intrigu, na neku melankoliju. Eto, spoj te dvije nostalgične riječi je odredio zapravo i sudbinu Plavog orkestra.
Koja vam je omiljena pjesma Plavog orkestra? Je li vam neku dosadilo izvoditi i ima li neka koje se danas stidite?
Moja omiljena pjesma Plavog orkestra je jedna pjesma koja mi najviše znači i koju nikad nismo svirali na koncertima, zove se Jedina. Ako bismo morali reći koja je to iconic pjesma, koja je najreprezentativnija, što je zapravo trademark Plavog orkestra, to je jedna strana pjesma, Goodbye teens, a s druge strane Suada. Ja sam sretan ako je deset pjesama onako prošlo test vremena, a sve ostale bih gurnuo pod tepih. Kad osjetimo da nam dosadi da sviramo naše pjesme, mi prekidamo turneju. Sad smo ushićeni, sad imamo energiju i sad jedva čekamo da nastupamo. Ali nekad se zna desiti nakon pola godine da gledaš onako neku reklamu u dvorani i to je momenat kad zapravo i ne misliš na koncert, kad to obavljaš automatski. Tad prekidamo turneje.
Na vašim koncertima vidimo i mlade koji nikada nisu bili u Jugoslaviji. Vidite li ipak na koncertima da se i oni prepoznaju u vašim stihovima? Što mislite, kako su oni pronašli vašu glazbu?
Ja to stvarno ne mogu da objasnim. To je neki fenomen koji bi novinari trebali zapravo istražiti. Da li je to usmena predaja? Da li su to starija braća i sestre ili roditelji? Ali opet, to što ti roditelj preporuči, ti bježiš od tog, znaš. Šta li je to, ja pojma nemam. Da li je možda to što osjete kod nas tu tremu, tu energiju početka, tu nesigurnost. Pa se onda nekako identificiraju s tom tenzijom. Jer naši koncerti su stalno u crvenom, mi se raspadamo ako nam ne pjevaju od prve pjesme ili možda ta svježina tog power popa koji imamo u sebi. Ali svaki put iznova se čudimo da imamo gro publike, zapravo, koja ima od 18 do 30 godina.
No u zadnje vrijeme veliki je problem što nove generacije ne dolaze da pjevaju, nego da objave to na društvenim mrežama i onda svi drže telefone u zraku. I onda ja više ne mogu da im kažem ajmo sad ruke gore, jer ću dobiti jedan udarac rukom. I onda ih uvijek zamolim, rekoh, ako možete, stavite telefone u džep, jer mi na stageu smo najbolja rezolucija, HD. Ali ni to zapravo ne pomaže jer oni na telefonu imaju bolju rezoluciju nego što je stvarnost. Ponekad mi se čini da mladi ljudi ne izlaze van jer su im loše grafike na ulici, ali kad otkriju da je realnost dobra, to je onda zapravo totalni tulum.
