Iz poetične perspektive studentice: godina ti može biti dobra koliko si odrediš i dopustiš
Prošla je godina mnogima bila sve samo ne divna, bajna i krasna. Nekima je tako iz raznih razloga na koje nisu mogli utjecati, a nekima jer nisu dopustili drugačije. Ovoj je studentici godina bila sve osim „obična i dosadna“.
Prošla je godina mnogima bila sve samo ne divna, bajna i krasna. Nekima je tako iz raznih razloga na koje nisu mogli utjecati, a nekima jer nisu dopustili drugačije. Ovoj je studentici godina bila sve osim „obična i dosadna“.
Prošla godina bila je izuzetno teška, naporna, mnogima nezanimljiva, katastrofalna – epiteta i negativnih osvrta nebrojeno je mnogo. Nekima je bila godina otkrića, godina u kojoj su počeli raditi na sebi, svom tjelesnom i psihičkom zdravlju, nekima je godina komedije ako su se prepustili ljenčarenju i slinjenju na društvenim mrežama, nekima je bila dramatična jer su strahovali za svoje virtualno obrazovanje, no ponajviše, mnogima je bila tragična i katastrofalna zbog koronavirusa i gubitka imovine zbog potresa. Međutim, još se jednom pokazalo da smo ljudi s velikim LJ, suosjećamo s drugima i brinemo o njima. Još se jednom pokazalo da na mnogočemu možemo biti zahvalni. Takvog je stava naša sugovornica iz Osijeka, studentica Medicinskog fakulteta i strastvena sportašica.
M.B. vjeruje da svatko može i treba izvući barem jednu dobru i lijepu uspomenu zbog koje neće na prošlu godinu gledati kao na propalih 366 dana života.
– Vjerujem da postoji komadić ove pomalo očajne torte koji nam se sviđa iako dekoracija i okus cjeline možda i nisu nešto posebno.
– Nemam tu potrebu biti negdje daleko od doma i svega poznatog, stvarati iskustva koja mogu podijeliti na društvenim mrežama kako bi svi vidjeli kako živim najboljim životom, iako u stvarnosti to gotovo nikad nije tako. Ova mi je godina dala priliku da provedem vrijeme sama sa sobom i sa svojim mislima, željama, potrebama. Dopustila mi je da provedem više trenutaka s članovima svoje obitelji i najbližim prijateljima te da shvatim da najbolje od života zapravo imam vrlo blizu sebe i da mi se sve ovo vrijeme skrivalo ispod nosa. Ova mi je godina dokazala da za veliku avanturu ne moram prijeći stotine kilometara kako bih vidjela nove gradove i upoznala nove ljude, već da mogu otići na nekoliko mjesta koja su mi vrlo blizu i to s ljudima koji su mi vrlo dragi. Uz njih mogu stvoriti sjećanja koja će mi ostati urezana u mislima i godinama kasnije.
Trenutci kao prijepodnevna kava s bakom na proljetnom suncu dok se svijet oko nas budi. Ili možda dobra knjiga i kava na balkonu s dragom prijateljicom dok dalmatinsko vrelo sunce prži svijet oko nas.
Ležanje na podu sobe u hladnim zimskim danima s najboljom frendicom i slušanje kapi kiše kako udaraju u krovni prozor. Ili možda ležanje na travi pod vedrim ljetnim nebom uz brojanje zvijezda i meteora uz dobro društvo i nezaboravne priče.
Tihi zov divljine u kasnim noćnim satima negdje usred Baranje. Ili možda spavanje u šatoru dok se lagani ljetni povjetarac igra s lišćem obližnjeg voćnjaka jabuka.
Osvajanje vrha brda kojeg gledam s prozora kuće svoje dalmatinske tete i sanjam o njemu otkako znam za sebe. Ili možda osvajanje planinarskih putova s prijateljima i obitelji našeg slavonskog gorja uz pokoje skretanje s puta i gubljenje u šumi.
Volontiranja na natjecanjima s kojih se uvijek vratim sa širokim osmijehom na licu. Ili možda samo kratko davanje uputa jednoj gospođi na ulici koja će ti pet minuta nakon toga i dalje vikati koliko si zlatno dijete i da ti želi sve dobro ovoga svijeta.
Vožnja biciklom i istraživanje obližnjih mjesta sa svojom majkom. Ili možda cjelodnevne biciklističke vožnje Slavonijom i Baranjom s ostalim članovima svoje obitelji i prijateljima.
Cjeloljetni lov na zalaske sunca na različitim mjestima. Ili možda ranojutarnje ustajanje i odlazak na polja samo kako bih vidjela izlazak sunca.
Šetnja promenadom našeg prekrasnog grada i promatranje lijepih djela i osmijeha koje međusobno dajemo jedni drugima. Ili osamljena šetnja poljima s momkom koji mi je oteo srce onog trenutka kada je došao u naš dom.
– 368 dana od 1. siječnja 2020. godine mogu na ovu godinu gledati samo sa zahvalom u mislima jer me probudila iz života koji sam navodno živjela prije cijele ove priče, života koji sam živjela samo da postignem neki veliki uspjeh kako bih bila priznata u svijetu i društvu. Života u kojem je bilo važno samo trčati s mjesta na mjesto, biti popularan na društvenim mrežama, izgledati sretno kada to baš i nisi, ne obraćati pozornost na sitnice koje te okružuju. Života koji nakon ovoga svega možda baš više i nije život kakav želim.
