Intervju: Kako je biti istovremeno student i roditelj?
„Najveći problem je taj što su predavanja obavezna i što moram biti odvojena od svog sina. Možda to ne bi bio takav problem da su predavanja bolje organizirana, da je program bogatiji i da se profesori više trude. Nekad mi stvarno bude žao što moram sjediti u dvorani i zuriti u strop dok me moj maleni čeka doma.“
„Najveći problem je taj što su predavanja obavezna i što moram biti odvojena od svog sina. Možda to ne bi bio takav problem da su predavanja bolje organizirana, da je program bogatiji i da se profesori više trude. Nekad mi stvarno bude žao što moram sjediti u dvorani i zuriti u strop dok me moj maleni čeka doma.“
Hranjenje, mijenjanje pelena i uspavljivanje samo su neke od aktivnosti roditelja. Međutim, što kada su ti isti roditelji ujedno i studenti? Tada uz prethodno navedene aktivnosti dolazi i učenje. O tome kako je to studirati i istovremeno biti roditelj reći će nam Antonia Erent Ondrušek, studentica prve godine diplomskog studija sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Antonia je na drugoj godini preddiplomskog studija, koji je tada pohađala na Hrvatskim studijima, postala majka.
Kako si se osjećala kada si saznala za trudnoću?
S obzirom na to da smo suprug i ja pričali o djetetu prije nego što sam uopće ostala trudna, osjećaji koje definitivno nisam osjećala su šok i iznenađenje, nekako sam već bila pripremljena kad sam saznala da sam trudna. Ono što jesam osjećala je zbunjenost i strah. I to ne zbog same trudnoće i djeteta, već sam se bojala da neću uspjeti uskladiti fakultet, prijatelje, vrijeme za sebe i vrijeme za tadašnjeg dečka s dolaskom djeteta. Zapravo mi je problem bilo sve drugo, osim djeteta. U sekundi kad je test za trudnoću pokazao plusić, osjetila sam kako se ogroman teret odgovornosti svalio na mene i moram priznati da me to stvarno pogodilo i da mi je bilo teško, no na kraju je sve ispalo lakše nego što sam zamišljala.
Jesi li doživjela negativno iskustvo od strane profesora ili drugih studenata?
Uistinu sam zahvalna svim profesorima na suosjećajnosti i količini susretljivosti koje su mi iskazali. Gotovo svi profesori kojima sam se obratila za pomoć su mi usput i čestitali i izrazili lijepe želje. Naravno, bilo je možda dva ili tri profesora koja nisu imala baš toliku količinu razumijevanja, ali ni s kim nije bilo problema. A što se tiče ostalih studenata, na njih se nisam obazirala niti me zanimalo što misle jer znam da ljudi znaju biti svakakvi, više sam se koncentrirala na one koji su se sami od sebe nudili za pomoć, nosili mi stolce, ispitivali me kako sam, dirali mi trbuh i slično.
Rodila sam taman kad sam položila sve ispite iz zimskog semestra pa na početku ljetnog semestra nisam bila sposobna psihički, a pogotovo fizički, uopće prisustvovati predavanjima, a osim toga, beba me trebala zbog dojenja i potrebe da bude uz mamu. Zamolila sam profesore da mi opravdaju buduće nedolaske do kraja godine, da mogu biti sa sinom dok malo ne naraste i potrudila se doći na što više kolokvija da imam manje ispita na ljeto. Većina profesora je stvarno bila susretljiva i iznenadila sam se što su bili toliko spremni olakšati mi situaciju. Samo učenje za fakultet nikad mi nije stvaralo prevelik problem. Najveći problem je taj što su predavanja obavezna i što moram biti odvojena od sina. Možda to ne bi bio takav problem da su predavanja bolje organizirana, da je program bogatiji ili da se profesori više trude. Nekad mi stvarno bude žao što moram sjediti u dvorani i zuriti u strop dok me maleni čeka doma. Dok nije napunio godinu dana, snalazili smo se na svakakve načine; čuvali bi ga prabaka i pradjed, baka i djed, sestra, tata i tako smo se izmjenjivali. Kad je navršio godinu dana, krenuo je u jaslice i to je također prošlo bolje nego što sam očekivala. Andrija je uistinu sretno dijete i ništa mu ne nedostaje, tako da mu boravak u jaslicama zapravo dobro dođe jer se jako voli igrati i voli svoje male prijatelje.
Često čujemo kako upravo studenti roditelji najbrže polažu ispite. Što misliš o tome? Jesi li i ti jedna od njih?
Pa i na mojoj godini se pokazalo da je tako. Dvije mame i ja uvijek smo sve položile među prvima. Mislim da je to zbog toga što smo mi, mame, toliko motivirane da budemo sa svojom dječicom da se trudimo još više kako bismo sve riješile, da se možemo što više posvetiti našim malim pametnjakovićima. Meni studiranje ni prije nije predstavljalo problem, ali kad sam ostala trudna, trudila sam se još više i bila još bolja. Eto, možda je kontraintuitivno da mame postanu još bolje studentice i vjerojatno su ostali studenti mislili da ću se „šlepati“ do kraja studija i izvoljevati nekakve posebne tretmane, ali uistinu sam se trudila što sam više mogla i rezultat nije izostao. Mislim da je tako i s ostalim mamama.
Imaš li uopće vremena za odmor? Kako koristiš to vrijeme?
Nemam baš puno vremena za odmor. Pokušavam ga naći na razne načine. Zapravo nije problem u samom vremenu, vremena se uvijek nekako može naći, barem na kratko. Problem je u tome što kad imam vremena, ne radim nešto za sebe, nego samo želim malo odspavati, odmoriti se, otići na internet, ne raditi ništa. To je kontraproduktivno i mislim da se mnoge mame zbog toga osjećaju loše. Ja sam izgubila kontakt sa svojim socijalnim životom i sa samom sobom, pokušavam se nekako trgnuti iz toga, ali teško je, svu energiju dajem za svog sina i za svoje obaveze, tako da na kraju teško nalazim vremena da i ja uživam u nečemu sama sa sobom. Sve mame bi trebale znati da je u redu ponekad ostaviti dijete s bakom, sestrom, prijateljicom ili tatom i otići učiniti nešto za sebe, bez osjećaja krivnje i bez da se stalno pitaju je li sve u redu s bebom. Beba je zasigurno u dobrim rukama, a mame bi se trebale malo opustiti.
Općenito, smatraš li da fakulteti u Hrvatskoj izlaze u susret studenticama majkama ili smatraš da bi morali poraditi na tome?
Ja mogu samo pohvaliti profesore s Hrvatskih studija koji su mi tako dobronamjerno izašli u susret. Možda neka djevojka s istog fakulteta nije naišla na tako dobre profesore, ali u principu mislim da nijedna nije imala problema (koliko znam). I mislim da nije toliko stvar u politici fakulteta, nego baš u tim pojedinim profesorima koje djevojke zamole za pomoć. Čula sam i priče da su trudnice i mame studentice neki profesori vrijeđali i da im uopće nisu izašli u susret. Mislim da to više govori o tome kako profesori često zaborave da smo i mi studenti ljudi kao i oni i da mi također možemo imati svoje probleme. Zasigurno mnogi profesori i profesorice imaju djecu i sumnjam da je svima odgajanje djeteta bio mačji kašalj. Ono što na fakultetima u odnosu profesora i studenata općenito fali je humanost. Prema studentima profesori se stvarno znaju ponašati odvratno, maltretirati ih, ponižavati, pustiti da čekaju satima i ja sam to doživjela, ne zbog toga što sam mama, nego zbog toga što uopće studiram. To stvarno ubije volju za životom i volju za studiranjem. Znam da postoje studentski odbori, studentski pravobranitelji i što sve ne, ali to je tako loše koncipirano da studenti ne znaju postoje li na njihovom fakultetu uopće nekakvi odbori, predstavnici; tko su te osobe, što rade; tko može postati studentski predstavnik, gdje se informirati, i slično. U tri godine preddiplomskih studija nisam čula ni za jedan projekt studentskog zbora ili da je nekome pomogao studentski pravobranitelj. Mislim da bi se na tome trebalo više poraditi, na solidarnosti među samim studentima, kako bi se mogli izboriti za svoja prava.
