Dan D.. Kao...

Mislim da mi je jučerašnji dan bio najgluplji dosad. Prvo što sam se probudila potpuno bezveze u 7 sati ujutro samo da bih ponovno zaspala do 10 sati. Kad sam se probudila, 3 minute sam razgovarala s cimericom da bih kasnije shvatila da nje uopće nema u stanu pa sam se osjećala kao potpuni kreten, no hvala Bogu pa nitko nije bio u stanu da bi shvatio čemu se smijem dobrih deset minuta i kakve gluposti radim. Kad sam se uspjela dići iz kreveta (tako topao, mekan i ugodan krevet teško je napustiti) otišla sam u toalet umiti se i počešljati da bih shvatila da mi je četka ostala u sobi (baš sam genijalac) i morala sam se kroz hladan stan vraćati nazad u sobu po četku i proći svoj krevetić koji je bio još uvijek topao i ugodan kao i prije. No dobro, rutinu u kupaonici sam obavila i što sad? Oblačenje... Shvatila sam da je deset i četrdeset, predavanja počinju u jedanaest a ja još paradiram u pidžami po kući. U roku od dvije minute obukla sam prvo što mi je došlo pod ruku (ajme meni, tek sam shvatila kako izgledam tek na izlasku iz stana pa je slijedilo ponovno presvlačenje) i svim snagama se trudila ne zakasniti na predavanje.  Hvala Bogu, na fakultet sam stigla deset minuta ranije pa sam uspjela naći mjesto u zadnjoj klupi (Bogu hvala na onima koji dolaze još i kasnije).

Kad smo (napokon) završili s predavanjima dio prvi, tu je bila menza. Ah, slatka, draga menzo... S uzbuđenjem sam koračala prema menzi s dvije kolegice razmišljajući što bi danas moglo biti na meniju. I ubrzo sam shvatila... RED! Red dugačak preko (skoro) cijele menze. Čekali smo trideset i pet minuta! Brže pojedeš nego dođeš na red. Ajme... No u redu. Nakon trideset i pet minuta, kad smo skoro došli na red... IKSICA! GDJE JE IKSICA?!? NEMA IKSICE! U kaputu je. A gdje je kaput? Odmara na toplom, mekom i ugodnom krevetu. Savršeno. Hvala Bogu pa je cimerica bila u menzi u pravom trenutku pa sam posudila iksicu od nje. *smile* Vjerujem da sam pojela sve što se pojesti može u tom trenutku: krumpir, piletina (2 komada), salata, dva soka, puding. I to sve za devet kuna, devedeset i devet.

Nakon menze i kratkog odmora, uslijedila su predavanja dio drugi. Stigli smo pet minuta ranije da se možemo lijepo smjestiti u klupe i potpisati se na papir za evidenciju dolazaka. Moram napomenuti da smo na tom predavanju podijeljeni u dvije skupine jer nas je trideset i pet + izvanredni studenti koji hodaju s nama redovnima i u našoj skupini nas je oko sedamnaest, no tog kobnog dana bilo nas je OSAM. Da, samo osam. Ne moram napominjati da smo svi došli na red pričati s profesoricom bar dvaput ili triput. Savršeno.

VEZANO

Danas je Međunarodni dan studenata, evo 5 savjeta za uspješniji studentski život

---

Napokon su se predavanja dio drugi završila i krenuli smo doma. Uspjela sam se popesti na treći kat zgrade i (jedva) otključati vrata da bih se bacila na (topao, meki, ugodni bla bla) krevet i samo odmarati kad eto ti cimerice koja se s vrata dere: 'Ajde diži see!! Ajmo na kavuuu!!!'

I tako se ja dignem, pozdravim krevetić po tkoznakoji put i krenem opet po tim  stepenicama dolje s trećeg kata na onu kobnu zimu i vjetar da ti se krv sledi u žilama do City Gallerije i dragog nam kafića Storije da bih se ja sjetila da nemam novaca i da ih moram podići na bankomatu. Petnaest smo minuta provele tražeći po Galleriji bankomat PBZ-a i kad sam se napokon sjetila pitati nekoga gdje bi mogao biti, shvatim da je samo dvadesetak metara dalje od mene (genijalka). I tako.. Čekam ja dobrih pet minuta da pređem cestu jer, naravno, teško je otići još desetak metara do zebre. Ah da, odem ja tako do bankomata na kojem je red skoro kao u menzi i nakon još pet – šest minuta čekanja dođem ja pametnica na red, izvadim novčanik, otvorim ga i... Nema kartice. Naravno da je nema. Tada se sjetim da sam je izvadila u četvrtak kada sam išla u izlazak za svaki slučaj da me netko ne opljačka i uzme mi novčanik (inače sam veliki paničar što se takvih stvari tiče) i zaboravih je vratiti nazad. Tako sam ja otišla od bankomata bez novaca osjećajući se toliko glupo da me više nije ni bilo sram, samo sam htjela leći nasred ceste i ne znati hoću li prije plakati ili se smijati. Nakon desetominutnog slušanja cimerice kako plače od smijeha kad sam joj to ispričala, uspjele smo naručiti veliki macchiato i malo popričati bez da sam zamalo pala sa stolice i razlila vodu. Big success!

VEZANO

Elektricitet u kosi i odjeći – evo kako ga se riješiti!

---

I eto me naposljetku u stanu, ležeći u krevetu i pokušavajući malo pridrijemati, shvatim da to neće biti lako jer draga cimerica gleda moju najdražu seriju Doctor Who pa naravno da moram i ja gledati s njom. I I tako mi gledale seriju kad eto ti već pola osam navečer i moram na autobusni kolodvor jer mi je tatica dragi poslao synthesizer  autobusom pa ga moram podići i tegliti natrag doma. No sretna sam. Imam moj dragi sintić. Bila sam uzbuđena što ću napokon opet moći svirati. tada, shvatila sam da sam sve zaboravila i bez veze dva sata udaram po tipkama da izgleda kao da znam. A što ćeš.. Nije svatko Mozart.

Na kraju shvaćam da jedino ja mogu biti takva pehistica i bedakuša na kvadrat da mi se toliko stvari dogodi u samo 24 sata.. I manje. 

VEZANO

Niste sigurni koji studij odabrati? Posjetite Smotru zagrebačkog Sveučilišta i saznajte sve što vas zanima

---