124 države i jedan cilj

Prva „velika“ riječ s kojom sam se susrela kada sam ušla u AIESEC bila je multikulturalnost. Rječnici ju definiraju kao „prožimanje i zajednički život više kultura“, a sociolozi kao „politički i društveni odgovor na socijalnu situaciju u kojoj više ne postoji konsenzus o jedinstvenoj nacionalnoj kulturi koja bi trebala integrirati plurietničko i plurikulturno društvo“. U trenutku kada sam pročitala definicije nisam imala pojma što znače, a ako sam i imala osjećaj za pojam, onda je to bio osjećaj koji se nužno nadovezivao na tuđa iskustva.

Ono što me oduvijek zanimalo je kako prepoznati multikulturalnost? Gdje ju sresti? Je li ona opipljiva, materijalna ili samo psihička poveznica između ljudi koji čine određenu kulturu? Iskreno, nisam mnogo razmišljala o odgovorima. Učlanila sam se u AIESEC i čekala da mi kultura dođe jer su rekli da hoće. I ona je to uistinu napravila.

Kada se nalazite u organizaciji koja broji više od 120 zemalja, čija je osnovna zadaća razmijeniti iskustva kroz prakse, konferencije i liderske uloge, multikulturalnost vas nesmiljeno hvata za ruke, noge, ramena, maše vam brošurama, pamfletima, prilikama ispred nosa i daje vam priliku da naučite.

Ne sjećam se točno koji je dan bio kada sam sjedila na kolodvoru i čekala Petra da razmijeni kune u eure nakon što smo kupili kartu za Beograd. Ne sjećam se koliko vruće ili hladno je bilo, ne sjećam se ni je li bilo kakvih problema osim što nama djevojkama nikada nije dovoljno vremena da spremimo baš sve što nam treba. U mojoj glavi početak puta je siva masa u kojoj se isprepliću pokušaji spavanja u autobusu i playlista na mobitelu kojoj sam zaboravila dodati nove hitove. Sjećam se i da je put do Beograda trajao simbolična 3 sata i 33 minute, a nakon toga, sve je vrtlog emocija, razgovora, iskustava, osmijeha, šetnji, druženja, radionica i učenja.

Beograd vas zagrli kad dođete. To je prva stvar koju sam naučila. AIESEC-u nije bitno je li rat bio prije 10 ili 20 godina, AIESEC-u nije važno odakle ste, AIESEC vas neće pitati što vam je tata rekao prije putovanja u srce Srbije. AIESEC mari samo da ste dobra osoba i svakodnevno radi na tome da postanete još malo bolji nego što ste vjerovali da možete biti. Zato nas je Beograd grlio – svakom svojom ulicom, svakom nasmiješenom osobom, svakom svojom kafanom, a ako mene pitate, ponajviše sladoledom iz Ulice kneza Mihajlova.

 

Niš AIESEC, FOTO: AIESEC

 

 

Možda je Beograd bio idealna odskočna daska. Od te postaje smo „odskočili“ do Niša gdje je počelo prvo pravo AIESEC iskustvo. Pitat ćete me vjerojatno – što je AIESEC iskustvo? Vjerujem da bi odgovor na to pitanje stao u mnogo lijepih riječi i rečenica, riječi i rečenica koje bi svakoj osobi koja ovo čita zavrtjele glavom. Mislim da bih vam mogla dati romantične, iskrene, motivirajuće odgovore u kojima bih nizala opise svega što sam ikada naučila kroz rad u organizaciji, no mislim da danas nije pravo vrijeme za to. Umjesto opisa, ponudit ću vam brojke. Brojke s prve internacionalne konferencije kojoj sam prisustvovala pod nazivom 'Train the Trainers' u mjestu zvanom Divljane. Impresivna brojka od 17 zemalja sudionica, 56 delegata, preko 20 radionica, neizmjerno mnogo razgovora, osmijeha i iskustava stala je u mnogo manju brojku 4 koja označava trajanje konferencije.

Prije nego što sam odlučila ljetnu ušteđevinu staviti na kocku, uplatiti za troškove smještaja i hrane, kupiti kartu i prepustiti se avanturi, raspitala sam se o konferenciji. Dali su mi mnogo odgovora koji su varirali od 'Najsavršenija konferencija ikad!' do 'Na to moraš otići'. Podrazumijevalo se da znam gdje idem i pretpostavljam da dijelovi mene jesu znali, ali ništa me nije moglo pripremiti na ono što sam doživjela. Za početak, važno je spomenuti da je konferencija namijenjena ljudima koji žele vježbati svoje prezentacijske i komunikacijske vještine te da kroz četiri dana naučite organizirati radionicu ili predavanje, prilagoditi ih različitim tipovima ljudi, naučite kako uključiti publiku u njih, naučite postavljati prava pitanja, davati prave odgovore, a na samom kraju sve to isprobate kroz simulacijske vježbe nakon kojih dobijete kritički osvrt stručnjaka u tom polju.

No, konferencije nikada nisu samo ono što piše na papiru, tako nije bila ni ova. AIESEC je još jednom pokazao da granice i barijere postoje samo u našim glavama i dao mi priliku da napredujem koristeći jedan jedini alat na tom putu. Dar govora. Sjedila sam s djevojkom iz Slovenije koja je pričala kako je postala potpredsjednica dolazne razmjene u njihovom lokalnom odboru i koja mi je tijekom 45 minuta objasnila s kojim problemima se suočila kao lider te kako ih ona rješava. Sjedila sam s dečkom koji je u Nizozemskoj potpredsjednik odlazne razmjene i koji mi je objasnio razliku između uspješnih i neuspješnih planova te kako druge pretvoriti u prve. Naučila sam kako napraviti okvir za izradu uspješnog budžeta, kako postaviti temelje za projekte koje mladi organiziraju, kako motivirati članove u neprofitnoj organizaciji u kojoj se rad ne plaća i kako pokrenuti okolinu u kojoj se nalaziš zato jer imaš cilj u koji vjeruješ. Sva ta iskustva dodatno su se intenzivirala u Rumunjskoj.

 

Niš delegati, FOTO: AIESEC

 

 

Nakon borbe s rumunjskim željeznicama, u kojima je hrvatska delegacija otužno izgubila svaki put (moja preporuka je da u Rumunjsku idete busom/avionom/helikopterom/na konju/na magarcu, bilo kako, samo ne vlakom), konačno smo došli u Bran, spremni za 5 novih dana avanture. Ovaj put je u 5 dana stalo preko 30 zemalja, više od 120 delegata i preko 30 radionica. Rumunjska nas možda nije grlila kao Beograd, ali ljudi koji su bili u Rumunjskoj jesu. Pokazali su nam kako ispričati priču, kako nadomjestiti nedostatke koji se mogu pojaviti pri organiziranju nekog događaja, što napraviti kada publika ne želi slušati i kako nacrtati znanje onima kojima se crtati treba.

Mnogi su podcjenjivački rekli da mladi do ranojutarnjih sati znaju jedino partijati. Dvije konferencije na kojima sam bila dokaz su da mladi do pola 2 ujutro mogu sjediti oko radnog stola pripremajući materijale za radionice koje trebaju održati dan poslije. Ti mladi su dokaz da nije čarolija samo prisustvovati radionicama, nego je čarolija u proživljavanju istih s ljudima koji dolaze s toliko različitih mjesta od onog iz kojeg sam dolaziš.

AIESEC je poveznica između Jordana, Velike Britanije, Poljske, Srbije, Malte, Turske, Kine, Egipta i Mađarske. Zbog AIESECA sam u 2 tjedna naučila da Jordan i ja dijelimo isti smisao za humor, da Britanci znaju plesati, da Egipat vjeruje u napredak, da Turska želi naučiti, da Mađarska ima potencijal.

Rekli su nam mnogo toga, ali AIESEC je dokazao da to što su nam rekli nije važno. Da priče koje pišemo, pišemo sami i da o nastavcima odlučujemo dok organizacija za nas kreira još mnogo ovakvih i sličnih priča.