IZVJEŠTAJ: Coverdale i momci iz Whitesnakea odradili dobar posao

Koncertna dvorana Dražena Petrovića okupila je ove subote sve obožavatelje Whitesnakea, kojem je Zagreb bio jedno od odredišta „Purple” turneje. Publici su bili servirani najveći hitovi Whitesnakea, a i hitovi Deep Purplea iz razdoblja dok je Dave Coverdale bio njihov član, između 1973. i 1976. godine

Kao pregrupa je nastupio bend The Dead Daisies. Iako nisu svjetski poznati, grupe iz kojih dolaze svjetski su poznate, pa tako imaju gitarista iz Guns N' Rosesa, basista koji je bio u Thin Lizzyju i Whitesnakeu, bubnjara koji je svirao s Ozzyjem Osbourneom i Billyjem Idolom, a kroz bend je prošlo i mnogo drugih svjetskih igrača glazbene scene.

Predjelo koje su poslužili solidno popunjenoj Ciboni bilo je sastavljeno od vrhunskog hard rocka i heavy metala. Osim svojih pjesama s albuma The Dead Daisies i Revolución, otpjevali su i pjesmu Deep Purplea Hush. Pjesmu With You and I posvetili su nedavnim nemilim događajima u Parizu. Svojom izvedbom ponajviše se istaknuo bubnjar Brian Tichy, čije su palice bile konstantno u zraku kao da je riječ o smotri mažoretkinja. Za kraj svoje set liste ostavili su Beatlesov hit Helter Skelter, koji je bilo zanimljivo slušati u žešćoj verziji.

Nakon mrtvih tratinčica na binu je stupio Whitesnake. Predvodnik Whitesnakea David Coverdale zadnji je put u Zagrebu bio 1974. kao član Deep Purplea. Kao i '74., tako je i ovaj koncert otvoren velikim hitom Deep Purplea Burn. Druga pjesma bila je Bad Boys. Unatoč tome što je to bio tek početak nastupa, Coverdale je već imao odličnu interakciju s publikom („C'mon Zagreb, make some fuc*ing noise”, „hwala Zagreb”) i živahno se razbacivao sa stalkom za mikrofon.

Na pjesmi Love Ain't No Stranger publika je imala ruke gore, a odlična energija bila je i na pjesmi s albuma Deep Purplea Gipsy. Sljedeću pjesmu Give Me All Your Love publika je otpjevala zajedno s Coverdaleom. Za vrijeme još jednog broja iz Purple faze, You Keep On Moving, Coverdale je nazdravio pivom.

Ain't No Love In The Heart Of The City u blues-rockerskom stilu namamila je publiku te ju opet potaknula na pjevanje. Poslije ove pjesme uslijedio je performans članova benda koji će mnogima dugo ostati u sjećanju. Prvi akter svojevrsnog performansa bio je gitarist Reb Beach, koji je prvi imao svoju zapanjujuću solo dionicu, zapanjujuću do te mjere da je bilo nemoguće pratiti pokrete prstiju po pragovima gitare. Drugu solažu imao je Joel Hoekstra, koja je također bila na visokoj razini, začinjena s takvim headbanganjem da se pozornica nije vidjela od njegove zlaćane kose.

Četvrta pjesma Purpleovaca, koja je uslijedila nakon solaža, bila je Mistread, poslije koje su i drugi članovi benda imali svoje solaže. Prvi je nastupio basist Michael Devin, soliravši usnom harmonikom. Najveće ovacije dobio je šezdesetpetogodišnji Tommy Aldridge zbog svoje impresivne solaže na bubnjevima. U početku je "ubio" bubnjeve, a potom bacio palice publici i nastavio bubnjati rukama. Gotovo je ostavio dušu na bubnjevima, što je publika nagradila velikim pljeskom.

Dvoranom su zasvijetlili mobiteli te pokoji usamljeni upaljač na pjesmu Soldier Of Fortune, koja je izazvala najveći naboj emocija u dvorani. Kraj koncerta obilježen je pjesmama Is This Love, Fool For Your Loving te najvećim hitom za sam kraj, Here I Go Again. Pjesma ostavljena za bis bila je Still Of The Night.

Budući da se radi o grupi koja je osnovana 1978. i pjevaču koji je ostvario gigantsku karijeru u hard rocku, postojao je neki strah da koncert neće biti na zadovoljavajućem nivou te da će igrati na kartu stare slave. Međutim, Whitesnake zaslužuje mnoge pohvale. Prvo valja napomenuti profesionalnost. Započeli su svirati u predviđenom terminu, što je gotovo neviđeno na većini koncerata koji počnu najranije pola sata nakon službenog vremena.

Drugo, kombinacija pjesama Deep Purplea i Whitesnakea pokazala se izvrsnom. Odsvirane su pjesme s albuma Purplea u čijem je nastanku sudjelovao Coverdale, a to su Burn, Stormbringer i Come Taste the Band, te najpoznatije pjesme Whitesnakea. U publici je bilo i starijih naraštaja, među kojima je vjerojatno bilo dosta onih koji su bili na koncertu Coverdalea i Deep Purplea '74. u Domu sportova, tako da je njihova potreba za pjesmama iz Purple razdoblja Coverdalea bila zadovoljena.

Treća stavka koju valja napomenuti jest vrhunska postava benda. Riječ je o dobro utreniranim glazbenicima koji nisu pokazali svoju vrijednost samo u solažama, već i u timskom radu. Što se tiče samog Coverdalea, njegove visoke vokalne sposobnosti zapele su u osamdesetima, zbog čega su drugi članovi benda ponekad uskakali svojim pjevanjem, no to nije razlog da ima epitet zastarjelog glazbenika koji zavrjeđuje jednosmjernu kartu za penziju. I dalje može zascreamati, i dalje je poletan na pozornici kao da ima četrdesetak godina manje no što ima. Uz to, svoju je veličinu pokazao neprestanim komuniciranjem s publikom i time što se nekolicini sretnika iz prvih redova potpisao na ploče.

Dvorana Cibone bila je dupkom puna, no ako se koncert usporedi sa spomenutim koncertom Deep Purplea 1974. u Domu sportova, može se pretpostaviti da je manji broj poklonika takve glazbe. Ili je velik broj skeptika koji su posumnjali u kvalitetu Whitesnakea. Kako god, ako se držimo one da je bitna kvaliteta, a ne kvantiteta, koncert je bio iznimno dobar. Tu kvalitetu publika je potvrdila svojim gromoglasnim pjevanjem za vrijeme pojedinih pjesama i još jačim pljeskom.