Niske zalihe krvi, pozivaju se dobrovoljni darivatelji krvi – ali, vi ne!

 

U svrhu prilagodbe sadržaja na portalu osobama s invaliditetom, u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr izrađena je cjelovita audio verzija članka.

Protekle su dvije pandemijske godine značajno promijenile našu svakodnevicu, a promijenilo se i puno više od toga. Zdravstveni je sustav nedvojbeno najizloženiji i, kako se popularno kaže, na prvoj liniji obrane, pa je tako malo po malo dolazilo do problema nestašice adekvatnog medicinskog i stručnog osoblja, respiratora, i, između ostalog, – nestašice krvi. Međutim, godišnji pozivi na darivanje krvi, pa i

kada je na snazi kriza ili manjak resursa, prepuni su rousseaovskih okova koji pritom de facto diskriminiraju određene skupine građana koji bi voljeli pomoći, ali ne mogu jer ih se isključuje bez konkretnog ili racionalnog obrazloženja za to.

Naime, na službenoj stranici Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu piše kako se, među ostalim, za donore krvi trajno odbijaju muškarci koji su u životu imali spolne odnose s drugim muškarcima, žene i muškarci koji su imali spolni odnos s prostitutkama, osobe koje često mijenjaju seksualne partnere(…). Ovakva je kategorizacija izrazito problematična zbog toga što se homoseksualne osobe diskriminira isključivo zbog njihove seksualne orijentacije. Također, stavlja ih se u isti koš s ovisnicima o alkoholu i drogama, korisnicima droga intravenoznim putem, kao i promiskuitetnim osobama i seksualnim radnicima, a nameće se i pitanje zašto se diskriminira isključivo homoseksualne muškarce samo zato što imaju odnose s drugim muškarcima.
 

To je potvrdio i Europski sud u Strasbourgu 2015. godine odlukom kako je bez sumnje riječ o diskriminaciji i stigmatizaciji ukoliko su kriteriji za darivanje krvi zasnovani na seksualnoj orijentaciji te da možda nisu poštovani principi proporcionalnosti ukoliko se muškarcu koji je imao seks s drugim muškarcem trajno zabrani darivanje krvi, no ostavili su prostor da vlade zemalja članica EU mogu odbiti homoseksualnog ili biseksualnog muškarca ukoliko je potencijalni darivatelj krvi u riziku prijenosa infekcije, uključujući i doživotnu zabranu. Jedan od navedenih uvjeta je i epidemiološka situacija vezana za HIV/AIDS, odnosno broj zaraženih ili oboljelih u pojedinim zemljama članicama.

 

Otkud zabrana?

Nagli porast broja zaraženih HIV-om osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je jedan od ključnih razloga za ovakva ograničenja darivanja krvi. U SAD-u je više od pola saveznih država proglasilo zločinom zarazu i prijenos HIV-a. Od samog početka širenja epidemije, točnije od 1980. do 1999. godine, procjenjuje se kako je 33 milijuna ljudi živjelo s HIV-om, a 14 milijuna ljudi je umrlo od posljedica zaraze. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) objavila je 1999. kako je AIDS četvrti najveći uzrok smrti u svijetu i broj jedan ubojica u Africi

 

Ograničenja diljem svijeta

Uz Hrvatsku, privremenu ili trajnu zabranu darivanja krvi imaju i Slovenija, Island, Ukrajina, Singapur, Trinidad i Tobago, Malezija i Kosovo. Neke, pak, države imaju zakonska ograničenja koja se odnose na razdoblje od posljednjeg seksualnog odnosa, poput SAD-a, Danske, Australije, Francuske ili Srbije.
 

U Srbiji, prema propisima i zakonu, osoba koja ima seksualne odnose s osobom istog spola mora apstinirati najmanje šest mjeseci od posljednjeg analnog seksualnog odnosa, kako je navedeno u takozvanom eliminacijskom pitanju u upitniku za darivanje krvi.

S druge strane, Crna Gora i Sjeverna Makedonija jedine su dvije države na balkanskom području u kojima nema takvih, diskriminirajućih pitanja, već se ispituje samo o rizičnim seksualnim kontaktima, koje uključuju sve ljude bez obzira na seksualnu orijentaciju, rodni ili spolni identitet. Druge kategorizacije i segregacije za homoseksualce i biseksualce – nema.
 

Uz njih dvije, najmanje 17 država diljem svijeta nema nikakva ograničenja što se darivanja krvi tiče, a neke od njih su Argentina, Italija, Rusija, Južna Afrika, Španjolska, te od 2019. godine, i Mađarska.

 

Aktivizmom protiv diskriminacije

Kao što je već spomenuto, posljednje su dvije godine bile prepune društvenog i političkog aktivizma glede temeljnih ljudskih prava. Prosvjedovalo se, a vjerojatno će se i u budućnosti još puno prosvjedovati, između ostalog i protiv COVID mjera, cijepljenja i maski, u kulturno raznovrsnijim državama i protiv rasne diskriminacije, a prosvjedovalo se i protiv seksualne diskriminacije.
 

Aktivisti iz LGBTQ+ grupacija u Francuskoj podnijeli su pritužbu Europskoj komisiji navodeći za obrazloženje diskriminaciju Francuske zbog zabrane i isključivanja homoseksualnih muškaraca prilikom darivanja krvi, osim ako ne apstiniraju od seksa godinu dana prije samog darivanja. Francuska je, naime, bila u procesu ukidanja tridesetogodišnje zabrane davanja krvi homoseksualcima i biseksualnim muškarcima kako bi se spriječila zaraza HIV-om, ali ta ista odluka nije još zaživjela. Aktivisti su u pritužbi naveli kako navedeno pravilo isključuje 93,8% homoseksualaca od darivanja krvi i smatraju tu odluku nezakonitom na temelju seksualne diskriminacije.

FOTO: Unsplash

 

Zakonski okvir doniranja krvi u Hrvatskoj 
 

U Pravilniku o posebnim tehničkim zahtjevima za krv i krvne pripravke (NN 79/06) navedeno je kako osobe koje njihovo seksualno ponašanje dovodi u visoki rizik dobivanja zaraznih bolesti koje se mogu prenositi krvlju također nipošto ne smiju biti donori. 
 

Uzevši u obzir činjenicu da se osobe koje se prijavljuju za darivanje krvi ne ispituje konkretno jesu li imali rizične odnose ili jesu li zaraženi HIV virusom, nameće se pitanje zašto se homoseksualne muškarce automatski etiketira kao promiskuitetne osobe, odnosno smatra ih se rizičnijom skupinom od heteroseksualaca koji nisu podvrgnuti stigmatizaciji i osudama, a potencijalno mogu biti, uvjetno rečeno, promiskuitetniji. Također, osobe niti ne moraju nužno biti iskrene u svojim odgovorima, bili oni heteroseksualci ili homoseksualci, pa ostaje nejasno i to zašto se, pogotovo zbog kritika europskih direktiva, a i činjenice da se uzorci krvi testiraju, sam pravilnik o krvi i krvnim pripravcima konačno ne izmijeni, kad već iskrenost (ili lažljivost) nije uzeta u obzir kao relevantna pretpostavka.

 

Priča o pokušaju doniranja – iz prve ruke
 

Iskrenost je, ipak, koštala A. P. (25), koji nije mogao donirati krv u ljeto ove godine jer nije ni znao da će mu urođena seksualnost presuditi u ovom plemenitom činu. Želju za pomaganjem nadjačalo je homofobno slovo na papiru, što je zaprepastilo mog sugovornika. 

– Bio sam zabezeknut! Došao sam tamo potpuno bezbrižan, s nadom da nekome pomognem, a na kraju otišao posramljen zbog nečega što je, u mom slučaju, potpuno netočno! – tvrdi A. P.

Ne skriva razočarenje ovakvom odbijenicom. 

– Na stranu sad svi drugi problemi s kojima se LGBTQ+ osobe nose, konkretan problem nastaje prilikom darivanja krvi gdje ja, kao zdrava i savjesna gay osoba, ne smijem darovati krv. Sporna se situacija dogodila u lipnju, za vrijeme COVID-19 krize, gdje smo u medijima često mogli slušali o nestašici krvi, posebice u Rijeci, Osijeku i u Zagrebu, i pozivalo se ljude na doniranje krvi.  Kada sam došao tamo, ispunio sam upitnik u kojem sam na pitanja odgovarao iskreno, a nedugo zatim me pozvala medicinska tehničarka i rekla da ne smijem biti donor, što me potpuno izbacilo iz takta. Stajao sam tamo i propitivao samoga sebe, je li moj način života zaista toliko promiskuitetniji od nekog heteroseksualnog muškarca ili žene? Oni barem neće biti poniženi kao ja i meni slični.

Upitan što misli o samom zakonu i načinu na koji je koncipiran upitnik, govori kako bi trebalo vršiti veći pritisak na Ministarstvo zdravstva kako bi se to pitanje barem drugačije formuliralo. Kao što je gore navedeno, više je primjera zemalja u kojima se potencijalne donore ispituje konkretno o rizičnim kontaktima, bez isključivanja i sramoćenja ljudi samo zato što pripadaju manjini. O takvim se stvarima definitivno ne bi trebalo isključivati osobe na način da se zanemaruju temeljna ljudska prava, a nikako se jednu prilično glasnu i vidljivu manjinu, ne bi trebalo generalizirati.

– To je isto kao da kažete kako su svi stanovnici Bliskog istoka teroristi. Jednostavno, nije točno! Smatram kako bi se moglo ispitati osobe na puno civiliziraniji način od ovog, bila ta osoba gay ili ne, a s druge strane mislim da je takva segregacija potpuno besmislena u današnjem svijetu. Zanima me onda što je sljedeće, hoće li se drugim rasama zabraniti doniranje krvi zbog toga što su drugačiji? Podjele nikada nisu donijele ništa dobro, to smo mogli već i shvatiti od prije.

Što o svemu misle mladi Hrvati?

Stavovi i mišljenja današnjih mladih u Hrvatskoj ne bude previše nade u bolje sutra. Istraživanje provedeno u ožujku 2021. ukazuje na to kako čak polovina mladih u Hrvatskoj smatra kako se homoseksualna orijentacija ne bi trebala javno isticati i da se ova identitetska odrednica treba izražavati samo u svoja četiri zida. Također, trećina ispitanih mladih smatra kako je homoseksualnost bolest ili poremećaj koji, ukoliko se javno istakne, može imati potencijalno opasan utjecaj na mlade. 
 

Međutim, nije sve tako crno. Rezultati istraživanja iz 2021. ukazuju na pozitivnu promjenu kod stavova mladih u usporedbi s istraživanjem iz 2015. godine. Mladi su ipak liberalniji po pitanju stavova prema homoseksualnim odnosima nego prije, ali i dalje ima prostora za razvoj demokratske kulture mladih.

– Primjerice, iako se ove godine primjećuje značajan pomak u pravcu tolerantnijeg odnosa prema osobama homoseksualne orijentacije, kod dijela ispitanih mladih još su prisutni negativni stavovi i diskriminatorne težnje spram ove manjinske skupine – naglasila je dr. sc. Jelena Matić Bojić s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu.

 

Što nosi budućnost?

S obzirom na to da živimo s COVID-om već dvije godine i suočeni smo s izazovnim zdravstvenim preprekama, poput manjka zaliha krvi, brojne su države diljem svijeta ukinule ili značajno skratile prethodna ograničenja homoseksualcima za darivanje krvi. Diskriminacija bi se mogla izbjeći izmjenama zakona i propisa koji mogu biti inkluzivniji prema svima.
 

Nepobitno stoji i racionalna bojazan oko smanjenja rizika prenošenja opasnih virusnih bolesti, stoga je i činjenica da se zakoni i pravilnici o doniranju krvi razlikuju od države do države. Iako je svima u interesu maksimalno smanjiti rizik prenošenja virusa, LGBTQ+ aktivisti diljem svijeta smatraju kako ovakva ograničenja, osim što su zastarjela, zanemaruju prava primatelja krvi u usporedbi sa spremnošću i željom osoba da pomognu i daruju krv.

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr, koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.