LOGIN
REGISTRACIJA
Zaboravili ste lozinku?
Osobe s invaliditetom

Iz prve ruke: Kako je to studirati s invaliditetom

Arhitektonska pristupačnost i prilagođenost, javni prijevoz, ostvarivanje prava i socijalne skrbi, pronalazak asistenata – samo je dio izazova s kojima se osobe s invaliditetom svakodnevno susreću.

Arhitektonska pristupačnost i prilagođenost, javni prijevoz, ostvarivanje prava i socijalne skrbi, pronalazak asistenata – samo je dio izazova s kojima se osobe s invaliditetom svakodnevno susreću.

Jedna od značajnih prekretnica u životu mladih jest odabir profesionalnog usmjerenja i početak studija. Studiranje nije uvijek lako, a osobito za osobe s invaliditetom. Iako je situacija na tom području znatno bolja u odnosu na prije desetak godina kada, primjerice, mnogi fakulteti čak ni arhitektonski nisu bili prilagođeni osobama s invaliditetom, i dalje postoji nedostatak senzibiliteta. Upravo to znatno otežava ostvarivanje ciljeva u visokoškolskom obrazovanju za osobe s invaliditetom

S vremenom se dosta fakulteta arhitektonski prilagodilo osobama s invaliditetom, ali prostora za napredak uvijek ima, ispričala je Sanja Krznarić, socijalna radnica iz Udruge Zamisli.

– Moram napomenuti da se pomaci vide, posebno unazad nekoliko godina, ali ima još brdo prostora za razvoj i za rad. Prvo bi rekla što se tiče studenata s invaliditetom, iz godine u godinu ih je sve više i više. Prije nekoliko godina, oni su mogli upisat dva, tri fakulteta koji su bili prilagođeni i to je bilo to. Danas ipak imamo širi raspon fakulteta koji su arhitektonski prilagođeni. Ali ono što smo primijetili je da nedostaje pristupačnost za slijepe studente u vidu, recimo, traka vodilja. Tako da bi se taj dio morao popraviti. 

Upravo zbog loše arhitektonske prilagođenosti, Nevena Zubčić, stručna suradnica iz Udruge Zamisli, nailazila je na mnoge prepreke dok je još studirala.

– Ono što je najčešće bio problem su arhitektonska pristupačnost i prilagođenost zgradama. Kad smo imali negdje vježbe ili praksu, ja sam morala birati ono gdje sam mogla ući zbog stepenica, a ne ono što sam možda htjela. Na primjer, neka predavanja su se održavala na Šalati gdje ja zbog stepenica nisam mogla ići. Onda sam morala pokrenuti određene postupke da bi se to prebacilo sa Šalate na ERF kako bih ja to mogla slušati.


 
FOTO: Nevena Zubčić s kolegicom (arhiva Udruge Zamisli)

Nevena je u udrugu došla najprije kao korisnica, zatim je volontirala i radila preko studentskog ugovora, a otkad je diplomirala na ERF-u dobila je ugovor o radu. Još jedan od problema s kojim se susrela bio je i javni prijevoz od domova do fakulteta. Nisu sva vozila javnog prijevoza niskopodna, a čak i ona koja jesu, nisu u potpunosti prilagođena. 

– Od studentskog doma na Cvjetnom ili Savi, gdje sam bila smještena, do ERF-a je bilo nekoliko tramvaja i buseva, ali nekad sam morala čekati jako dugo dok bi došli oni niskopodni. Iako su oni prilagođeni, nisu toliko dostupni za samostalno kretanje osobama koje su u kolicima.

Jedan od velikih problema s kojim se osobe s invaliditetom susreću jest ostvarivanje prava i socijalne skrbi. Naime, mladi s invaliditetom u srednjoj školi imaju jednu vrstu podrške i sistema koja na fakultetu više ne postoji. Kako kaže Sanja, tu podršku je teško osigurati. 

– Svaki brucoš kada dođe na studij u drugi grad, mora riješiti puno toga. To je jedan život bez roditelja, ali brucošima s invaliditetom je to dodatno stresno jer si moraju osigurati i cijelu podršku. Znači, ako dolaze u Zagreb na studij, asistenturu od 0 do 24 imaju samo u Studentskom domu Stjepan Radić dok na Cvjetnom, na primjer, nemaju – ističe Sanja Krznarić iz Udruge Zamisli.

Važan dio podrške za studente s invaliditetom su asistenti. Asistenti značajno utječu na kvalitetniji život osoba s invaliditetom i olakšavaju svakodnevicu, pa tako i studiranje. Ovisno o vrsti invaliditeta, neki bez asistenta ne bi mogli. Naime, asistenti pomažu oko komunikacije s profesorima, nabavljanjem prikladnog materijala za učenje, kretanju do fakulteta i na fakultetu. Ipak, asistenta nije uvijek lako naći.
– Ono što treba poboljšati je prvenstveno asistencija na fakultetima kao tehnička podrška jer tako nešto kod nas ne postoji. A student s invaliditetom kad upiše faks, mora imati svu podršku koja je njemu i potrebna. Asistenti jednostavno nigdje ne postoje da su obavezni na studiju. Jedino Filozofski fakultet ima svoj ured za studente i oni organiziraju za njih i prijevoz i asistente. Mi imamo partnerstvo s Fakultetom političkih znanosti i tamo imamo dosta naših korisnika. Tamo imamo i asistente kao tehničku podršku, ali to je sve zasnovano na partnerstvu. Imali smo situacija kad su roditelji morali ići sa svojom djecom na faks tako da se taj dio stvarno mora popraviti – govori nam Sanja.
Osim sustavne podrške i socijalne skrbi, osobama s invaliditetom važno je i da su dobro prihvaćeni i uključeni u sredini u koju dolaze. Nevena je, što se toga tiče, imala i dobrih i loših iskustava. 

– Bilo je i pozitivnih i negativnih iskustava. Ja sam završila srednju školu u Centru za odgoj i obrazovanje i kad sam došla na fakultet automatski su mislili da nemam toliko znanja kao drugi. Ali ja sam imala znanja i položila sam maturu bez problema, a na fakultetu sam stvarno bila među boljima. Osim toga, mislili su da ću manje dolaziti na predavanja i kasnije da osobe s invaliditetom manje dolaze na posao, da su češće bolesne, da ne rade toliko učinkovito. To su neki klasični stereotipi vezani za osobe s invaliditetom.

Najučinkovitiji načini da se izborimo s tim predrasudama su edukacija, razmjena iskustava i širenje svijesti o osobama s invaliditetom u javnosti. Na nama je da ostanemo otvoreni, da budemo podrška i pomognemo, a ne osuđujemo. Ipak, i same osobe s invaliditetom mogu utjecati na to, smatra Nevena.

– Moramo se i mi uključiti u aktivan život zajednice da budemo što vidljiviji, da ljudi percipiraju da i mi idemo i u dućane, u kafiće, na fakultete, na poslove, na razne događaje i ostale aktivnosti. Svi smo mi ljudi – poručuje.


VEZANO: „Sustav se bavi generalnim problemima osoba s invaliditetom, stereotipi i dalje postoje, ali udruge pomiču stvari na bolje”

Nevena je imala sreću što je nakon volontiranja i studentskog rada u Udruzi Zamisli dobila ugovor o radu. To je svakako jedno pozitivno iskustvo i dokaz da prilike postoje. A Nevena o kolegama kaže samo najbolje.

– Radim u Udruzi Zamisli i to mi je prvi poslodavac nakon fakulteta. Stvarno imam dobra iskustva sa svojim kolegama koji jednostavno nekad i zaborave na moj invaliditet. Onda mi kažu da, na primjer, pročitam nešto, ali ja to ne vidim. Oni jednostavno zaborave jer neke stvari radim normalno. Neke stvari si prilagodim na neki svoj način. Stvarno to prihvaćanje od strane kolega kao da nemam invaliditet mi je jedno od pozitivnih iskustava u životu. 

Nevena u Udruzi radi i na projektu prilagodbe literature za slijepe i slabovidne studente. To je projekt u partnerstvu s pet različitih fakulteta sveučilišta iz Hrvatske. U projekt je uključeno devetero studenata i studentica s oštećenjem vida. Tiskane knjige se skeniraju i obrađuju u posebnom programu gdje se rade prilagodbe teksta za slijepe i slabovidne. Studenti lingvistike sve sadržaje provjere, a završnu fazu rade slijepe osobe koje prilagođeni sadržaj iščitavaju s čitačem ekrana. Kako je projekt nastao, ispričao nam je Denis Marijon, predsjednik i jedan od osnivača udruge.

– Dakle u mojoj generaciji je nekako bila veća koncentracija studenata s invaliditetom, pogotovo u Studentskom domu Cvjetno naselje. Tad su sve nas studente s invaliditetom smjestili u jedan paviljon gdje su bili i slijepi i ostale osobe s invaliditetom. Nije bilo literature za slijepe i onda se u praksi događalo da smo im mi koji smo kolege, prijatelji, znali to radit. Prvo privatno, onda preko studentske udruge, a 2005. od samog osnutka udruge Zamisli smo krenuli radit na prilagodbi literature za slijepe i slabovidne. Prvo volonterski, a onda su nas prepoznali i sad već petu, šestu godinu to prepoznaje i podržava i Ministarstvo znanosti. 


 
FOTO: Denis Marijon s obitelji (Denis Marijon, privatna arhiva)

Prilagodba literature za slijepe i slabovidne definitivno je jedan hvale vrijedan projekt koji studentima s oštećenjem vida znatno olakšava studij. Tako se često postavlja pitanje je li uopće moguće postići da studenti s invaliditetom imaju potpuno jednaka prava i obveze kao i ostali studenti kako bi kvaliteta obrazovanja bila jednaka. Denis smatra kako je to pitanje jako osjetljivo. 

– Mi možemo napraviti to da njima popuštamo pa ćemo mislit da ćemo im olakšat, ali isto tako onda kvaliteta neće bit jednaka. Znači ako mi ne damo, na primjer, slijepom studentu digitalni udžbenik, format koji njemu treba, to je problem. Ali je problem je još veći ako će njemu profesor popustit jer nema knjigu pa neka dobije dva. To je komplicirano i osjetljivo pitanje i neko najbolje rješenje je upoznavanje, da osobe s invaliditetom što više izlaze u društvo, studiraju, da se upoznaju s osobama bez invaliditeta i tako se najbolje razbijaju i pozitivna, ali i negativna diskriminacija.

Ljudi se često ne snalaze u komunikaciji s osobama s invaliditetom pa odlaze u jednu od dvije krajnosti. Neki iz straha i neznanja kako pristupiti osobama s invaliditetom, rade prevelike razlike. S druge strane, neki previše ignoriraju taj invaliditet. On je ipak prisutan i neke stvari treba raditi drugačije i prilagoditi. Za kraj Denis poručuje da najvažnije znati iskomunicirati pomoć

– Nažalost mi, osobe s invaliditetom, često imamo problema u gradu ili bilo gdje, na primjer, kad čekamo tramvaj, ide se pomoć bez da se išta iskomunicira. To napravi više štete nego koristi. Najvažnije je iskomunicirat treba li osoba pomoć i ako treba, kako se može pomoći. Nemojte ići pomagat dok se ne zna kako točno. To bi bila moja poruka.

Članak je nastao u sklopu projekta SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr, koji udruga Centar za razvoj mladih provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.

Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Centra za razvoj mladih.
FOTO: UNSPLASH