Istraživanje pokazalo: 68,5% nezaposlenih mladih uzdržavaju roditelji

U sklopu projekta SIMS – socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr, Centar za razvoj mladih i Pragma proveli su istraživanje o utjecaju nezaposlenosti mladih na socijalnu isključenost te o medijskoj zastupljenosti te problematike.

U istraživanju je sudjelovalo sveukupno 1046 ispitanika, pri čemu je ženskih bilo 84,8%, a muških 15;2%. Više od 40% njih imalo je završenu višu školu ili fakultet, nešto više od 30% njih bili su studenti, a malo više od 20% ispitanika imalo je završenu srednju školu. Samo 15 ispitanika (1.4%) imalo je završen poslijediplomski studij, a 6 ispitanika (0.6%) je imalo završenu samo osnovnu školu.

Zadovoljstvo životom

Subjektivna dobrobit pojedinca najbolje se može očitovati u njegovom pozitivnom razmišljanju i osjećajima vezanima uz vlastiti život. Ona uključuje opći osjećaj zadovoljstva životom, a on je ujedno povezan sa zadovoljstvom pojedinim aspektima života kao što su zadovoljstvo brakom, karijerom ili zdravljem. Zadovoljstvo životom zapravo je kognitivna dimenzija ili komponenta subjektivne dobrobiti, a odnosi se na evaluacijski proces u kojem osoba vrednuje ili ocjenjuje kvalitetu svoga života prema vlastitim kriterijima (Pavot i Diener, 1993). U našem istraživanju, na Likertovoj skali od 1 do 5, gdje je 1 značilo „izrazito nezadovoljan“, a 5 „izrazito zadovoljan“, većina ispitanika je odgovorila srednjom ocjenom 3 koja bi značila „ni zadovoljan ni nezadovoljan“ te je tako odgovorilo čak 447 njih, odnosno 42.7%. S obzirom na to da je sljedeći po zastupljenosti bio odgovor „uglavnom zadovoljan“ s 324 odgovora (31%), mogli bismo reći da rezultati ipak gravitiraju u pozitivnijem smjeru. Međutim, nužno je spomenuti da ipak ima i onih koji su izrazito nezadovoljni vlastitim životom (4.6%) i koji su uglavnom nezadovoljni svojim životom (14.7%). Samo je 7% onih koji su izrazito zadovoljni svojim životom.

Posao

Na pitanje jesu li ikada imali posao, 90.4% ispitanika je odgovorilo pozitivno, dok je 9.6% ispitanika odgovorilo negativno. U posljednja tri mjeseca, čak je 469 njih (44.8%) izjavilo da je svakodnevno aktivno tražilo posao, a 22.3% ispitanika je tražilo posao barem nekoliko puta tjedno. Otkada su nezaposleni, ispitanici (70.7%) nisu imali nijednu poslovnu priliku ili ponudu za posao. Samo 20.5% njih je imalo jednu poslovnu ponudu, a 8.8% ispitanika više njih. Nadalje, otkad su nezaposleni, 69.5% ispitanika nije pohađalo obrazovne tečajeve i seminare (npr. tečaj vezan uz struku, radionice za nezaposlene, tečaj informatike itd.), dok 30.5% ispitanika jest. Ovdje svakako treba uzeti u obzir i činjenicu da je u posljednjih godinu dana mnogo zakazanih događaja otkazano zbog pandemijskih okolnosti i problema izazvanih potresom, stoga i ne čudi da su možda neki ispitanici i imali želju pohađati razne tečajeve i seminare, ali nisu imali toliko mogućnosti, kao što je to bio slučaj prije ožujka 2020. godine.

Financijske prilike

Kako bismo dobili bolji uvid u način uzdržavanja ispitanika, pitali smo ih na koji način se trenutno uzdržavaju, a dobili smo raznolike odgovore. Najviše ispitanika (716, 68.5%) uzdržavaju roditelji, 439 njih (42%) troši vlastitu ušteđevinu, 222 ispitanika (21.2%) uzdržavaju supružnici/partneri, a 124 njih (11.9%) ovdje je odgovorilo da se uzdržava „na neki drugi način“. Naravno, ovdje je bilo i nekoliko odgovora (86 ispitanika, 8.2%) koji pokazuju da se ispitanici snalaze radeći na crno, odnosno bez ugovora, a 71 ispitanik (6.8%) prima neke vrste novčanih naknada (npr. jednokratna novčana pomoć, pomoć za uzdržavanje...). Nadalje, zanimala nas je i subjektivna procjena ispitanika kada su u pitanju njihovi troškovi i potrebe, pa smo kroz pitanje „Smatrate li da trenutno možete financijski podmiriti sve svoje troškove/potrebe mjesečno?“, dobili i djelomično očekivane odgovore. Čak 39.6% ispitanika (414 pojedinaca) smatra da u potpunosti ne može podmiriti mjesečne troškove i potrebe, 227 njih (21.7%) također smatra da uglavnom ne može podmiriti troškove, dok samo 62 ispitanika (5.9%) izjavljuje da u potpunosti može podmiriti osobne troškove/potrebe mjesečno. Naravno, ovdje svakako treba uzeti u obzir procjenu osobne potrebe na široj dimenziji, odnosno činjenicu da svatko od nas na drugačiji način percipira što mu je nužno potrebno za život, a bez čega ipak može, odnosno što može sebi uskratiti da bi se osjećao ugodnije u financijskom smislu. Jedno pitanje u upitniku bilo je čisti objektivni pokazatelj financijskog dijela nezaposlenih pojedinaca, a to je pitanje korištenja prava ili usluga za nezaposlene. Čak 88.8% ispitanika (929 pojedinaca) nisu korisnici prava/usluga za nezaposlene, a samo 71 njih (6.8%) koristi naknadu za nezaposlene s Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Zanimljivo je da samo 12 njih (1.1%) sudjeluje u programima prekvalifikacije/dokvalifikcije preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, a 18 njih (1.7%) je sudjelovalo u programima zapošljavanja preko Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (npr. poticaji za poslodavca, javni radovi, poticaj za samozapošljavanje itd.). Samo petero ispitanika izjavljuje da prima zajamčenu minimalnu naknadu (socijalne pomoći) preko centra za socijalnu skrb.

Podrška i socijalna uključenost

Kao što smo pokušali dobiti odgovor na pitanje globalnog zadovoljstva životom, u ovom segmentu istraživanja smo zatražili od ispitanika subjektivnu procjenu općenitog zadovoljstva svojim društvenim životom (misli se na ukupan broj prijatelja, društvene aktivnosti, druženja s prijateljima itd.). 316 ispitanika (30.2%) je uglavnom nezadovoljno svojim društvenim životom, 296 ispitanika (28.3%) nije niti zadovoljno niti nezadovoljno, 201 ispitanik (19.2%) je uglavnom zadovoljan svojim društvenim životom, 130 ispitanika (12.4%) je potpuno nezadovoljno, dok je 103 ispitanika (9.8%) potpuno zadovoljno svojim društvenim životom. Također nas je zanimalo smatraju li da imaju prijatelje/članove obitelji na koje mogu računati kada zatrebaju pomoć i podršku, na što je 484 ispitanika (46.3%) odgovorilo „u potpunosti da“, a 272 (26%) „uglavnom da“. Naravno, postoje i oni (80 ispitanika, 7.6%) koji uopće nemaju takve prijatelje/članove obitelji, kao i oni (85 ispitanika, 8.1%) koji uglavnom nemaju takvu vrstu podrške. Nadalje, do informacija o socijalnoj isključenosti smo pokušali doći i kroz pitanje o tome osjećaju li ispitanici da zbog nezaposlenosti ponekad nemaju dovoljno mogućnosti za aktivno sudjelovanje u društvenom i javnom životu, na što je 419 ispitanika (40.1%) odgovorilo „u potpunosti da“, 280 ispitanika (26.8%) „uglavnom da“, 198 ispitanika (18.9%) „ni da ni ne“, 76 ispitanika (7.3%) „uglavnom ne“ i 73 ispitanika (7%) u potpunosti ne.

Jedino pitanje otvorenog tipa u istraživanju odnosilo se upravo na procjenu vrste podrške koju ispitanici primaju iz okoline, odnosno oblik neformalne pomoći (emocionalne, financijske i sl.) koji su primili od prijatelja/članova obitelji, a bio im je koristan tijekom nezaposlenosti. Unaprijed bi bilo dobro naglasiti da je velika većina odgovora upravo bila „financijski“ i „emocionalni“ oblik pomoći, što je djelomično propust u formuliranju ovog pitanja u kojem su upravo ove dvije vrste neformalne pomoći bile navedene u zagradama kao primjer moguće pomoći koju ispitnici mogu dobiti, no svakako da postoji još drugačijih oblika pomoći na koje u tom trenutku nisu pomislili (npr. informacijska vrsta pomoći koja se odnosi na pružanje informacija potrebnih za definiranje i razumijevanje problema, što se široko može definirati kao pružanje savjeta koji su korisni za suočavanje sa situacijom). Ovdje svakako valja izdvojiti i one drugačije oblike odgovora koji se nisu odnosili na „emocionalni“ i „financijski“ aspekt, a koje su ispitanici izdvojili kao oblike pomoći koji su im bili korisni tijekom nezaposlenosti:

• Činjenica da me roditelji i prijatelji podržavaju u emocionalnom smislu, primjerice, tješe me kad se osjećam loše zbog nezaposlenosti te ne stvaraju pritisak na mene svakodnevnim pitanjima jesam li što pronašla, gledam li natječaje i sl. izuzetno mi znači. Također, javljaju mi za svaku priliku za zapošljavanje u mojoj struci za koju čuju te me ohrabruju da idem na razgovore za posao.
• Financijska pomoć ali ništa ne pomaže kao dobra ekipa.
• Riječi ohrabrenja i prazne floskule.
• Obitelj mi osigurava financijsku stabilnost i uredno plaćene režije i stanarinu, potporu i razgovor. Partner mi osigurava siguran i sretan život kroz razgovor, potporu i poštovanje. Prijatelji mi osiguravaju sreću i potpunost u mom životu kroz druženja.
• Od prijatelja primam isključivo emocionalnu pomoć i novce ne bih uzela, osim da baš nikako nemam izbora jer ne bih htjela da me to dovede u neugodnu situaciju. Od roditelja primam emocionalnu i financijsku pomoć kada trebam. Imate samo jedno pitanje otvorenog tipa za ovako važnu temu pa moram ovdje pisati. Nedovoljno se priča o nezaposlenosti, uslijed ove korone situacija je još gora. (kad kažem nedovoljno ne mislim na one naslove u medijima da posla nema, nego na konkretna rješenja problema). Znam ljude koji isto kao i ja traže posao i želimo raditi, ali posla nema. Nema prilike. Kod nas u Slavoniji mladi gube nadu. Kako da dođemo do tog iskustva koje svi traže kada nam nitko ne da priliku. Da se razumijemo, studentski poslovi (kojih imam nekoliko godina iskustva), volontiranje i bilo što slično što sam radila ili se dodatno educirala, nitko ne cijeni, nitko ne uvažava prilikom zaposlenja. Osobno sam uvijek zagovarala ostanak u RH, govorila kako će ovdje biti bolje, mora biti bolje, ljudi će cijeniti naš (i moj) trud, želju za znanjem, radom, ali u praksi to nije tako. Razočaranje je jedino što ostaje. Mogla bih još pisati, ali recimo da je dosta komentara.
• Moja majka i moj muž su mi pružili pomoć financijsku, trebala sam raditi sezonu prošle godine, ali to je korona uništila. Prijatelji su mi pokušavali pomoći da nađem posao također, ali na žalost (korona). Za pitanje koliko sam zadovoljna svojim društvenim životom odgovor je 3 jer teško možemo imati isti pod ovim mjerama. Zadovoljna sam svojim prijateljima i okolinom u ponašanju, odgovornosti i pomoći drugima.
• Razne pomoći zbog invalidnosti. U anketi niste predvidjeli mogućnost javljanja osobe s invaliditetom. Nezaposlenost i traženje posla osobe s invaliditetom je često teža i duža nego ostale populacije. Zakonski je "kao" sve riješeno, ali u praksi su doneseni zakoni neprovedivi.
• Sram me tražiti novac ili bilo kakvu psihološku pomoć i ako se ponudi, rijetko prihvatom. Što se tiče da me roditelji uzdržavaju, svjesni su situacije u državi i da je trenutno takva situacija, a ja im obavljam sve fizičke poslove koji sami ne mogu. (ispadne da sam im domaćica).
• Emocionalna podrška prijatelja i obitelji, javljanje o saznanjima za otvorene natječaje (za slučaj da su mi promakli) od strane prijatelja ili o radnim mjestima bez natječaja (učiteljske zamjene) od strane bivših kolega s posla. Volontiranje u raznim udrugama mi daje osjećaj vrijednosti, tj. da sam korisna u društvu.
• Emocionalno ništa. Financijski isto ništa pošto članovi obitelji koriste i moju ušteđevinu jer nemaju dovoljno za sebe ( iako ono što sam ja uštedjela nije puno ). Moji roditelji dopuštaju da živim sa njima dok mi se ne poboljša životna situacija, a za uzvrat ja čistim kuću i oko kuće tj. obavljam kućanske poslove. Dakle, neformalna pomoć tijekom nezaposlenosti je doslovce opcija krova nad glavom.
• Nisam od njih ali osvojio sam par puta nekaj na Lutriji pa ak se to računa, a od frendova nije baš financijski hehehe.
• Od roditelja pomoć u vezi smještaja jer sam stan izgubila u potresu. Primili su me nazad te mi sada financijski pomažu dok tražim posao uz pomoću kojeg ću se moći odseliti u svoj stan. Osim financijske pomoći, i roditelji i prijatelji su uvijek tu za razgovor, odlazak u prirodu, zajedničko kuhanje i sl.
• Od samohranog roditelja financijsku i emocionalnu, od partnera također financijsku i emocionalnu. S obzirom da ne postoji stupac nekog dodatnog komentara ovim putem želim reći da ko mladoj osobi koja je željna raditi i željna jednakih uvjeta i prava i prilika za rad situacija u državi je apsolutno poražavajuća. Posao sam izgubila nakon rada 3 godine u poduzeću u svojoj struci uz svakodnevna obećanja da čim donesem diplomu da će mi se sve isplatiti i da me čeka prilika za rad itd. Onaj momenat dok sam rekla da sam gotova s faksom, tjedan dana kasnije sam izgubila posao uz izgovor korone. Na moje mjesto je došla osoba bez dana radnog iskustva s poznanstvom i "debelom vezom" koja je odmah dobila za stalno bez probnog rada. Da se razumijemo. Ne tražim povlastice, ne tražim sažaljenje. Samo jednaku priliku za rad i razvoj kao i netko s "prezimenom". Ne želim otići van, volim svoju zemlju, volim svoje prijatelje, obitelj, zajednicu. Samo me toliko razocarava i ponižava situacija da jednostavno više ne vidim drugačije rješenje. Od studenog 2020.nemam posao i poslala sam preko 100 zamolbi, javila se na 30ak intervjua.

Neki ispitanici su odgovorili da ne primaju nikakav oblik neformalne pomoći, a dosta njih je napisalo i „oboje“ misleći pritom na ono što su vidjeli u pitanju (emocionalna i financijska podrška). Velik broj odgovora se odnosio i na riječi utjehe i razgovor te pružanje informacija o poslovima i novim natječajima (informacijska podrška). Neki odgovori su se odnosili na konkretne oblike pomoći (npr. plaćanje mjesečne autobusne karte, hrane itd.) što bi se moglo definirati kao instrumentalna vrsta podrške. No, ono što je svakako vrijedno izdvojiti su primijećene psihičke poteškoće u pogledu traženja posla, gdje neki ispitanici izjavljuju da su ponekad „na dnu“, da se situacija više ni ne može nazvati „preživljavanje“ koliko je teško pronaći posao i da im ništa od riječi utjehe ne pomaže jer su svjesni realnog stanja u državi. Nadalje, neki od prethodno izdvojenih odgovora su opširnijeg tipa iz čega se jasno može uočiti nezadovoljstvo i želja za izražavanjem vlastitog mišljenja i stajališta po pitanju gorućeg problema nezaposlenosti među mladima. Takve oblike odgovora ponekad možemo protumačiti i kao vapaj za pomoć od onih koji više ne znaju kome bi se obratili i koji se nadaju da će se njihov glas čuti dalje. Stoga je ove odgovore itekako važno naglasiti, doslovno prenijeti i prikazati kao posebne komentare koji nam daju direktan uvid, ne samo u psihičko, nego životno stanje mlade nezaposlene osobe u Hrvatskoj, koja u vrijeme pandemije i potresa nema toliko prilika i mogućnosti kao što bi ih imala da se u ovoj poziciji našla koju godinu ranije.

Uloga medija

Kao što se moglo uočiti i u odgovorima na pitanje otvorenog tipa, vrlo je jednostavno zaključiti da su mediji po pitanju nezaposlenosti dosta zatvoreni, odnosno da ne izvještavaju dovoljno o problemima i potrebama mladih nezaposlenih ljudi koji se suočavaju s raznoraznim poteškoćama u svakodnevici uzrokovanih nedostatkom posla. Stoga smo odlučili i s pitanjem „Smatrate li da mediji dovoljno izvještavaju o potrebama i društvenim problemima nezaposlenih osoba u društvu?“ dobiti uvid u razmišljanje mladih o medijskoj ulozi koja im može pomoći/odmoći. Čak 702 ispitanika (67.1%) je izjavilo da mediji u potpunosti ne izvještavaju dovoljno o potrebama i društvenim problemima nezaposlenih osoba u društvu. Nadalje, 210 ispitanika (20.1%) je na ovo pitanje odgovorilo „uglavnom ne“, 66 ispitanika (6.3%) „ni da ni ne“, 26 ispitanika (2.5%) „uglavnom da“, a 42 ispitanika (4%) „u potpunosti da“.

Rezultati koje smo dobili ovim istraživanjem itekako podržavaju činjenicu da nedostatak rada u životu pojedinca, kao središnje vrijednosti i načina integracije u društvo, itekako najvećim dijelom definira socijalnu isključenost mladih (Koller-Trbović, 2009). Globalno gledajući rezultate, možemo jasno zaključiti da su nezaposleni često ostavljeni po strani i da se ubrzo nakon formalnog obrazovanja nađu na marginama našega društva kao stigmatizirana populacija o kojoj svatko stvara svoju sliku temeljenu na prijašnjim znanjima i iskustvima u društvu. Tu sliku velikim dijelom formiraju i mediji, koji imaju veliki utjecaj na društvo po pitanju definiranja određenih stavova i vrijednosti. Sve to ostavlja snažne direktne ili indirektne posljedice na mlade nezaposlene osobe, a to neminovno pogađa i njihov osjećaj vlastite vrijednosti te stupanj zadovoljstva životom (Koller-Trbović, Žižak i Jeđud, 2009). Nezaposlenost ima daleko najveći utjecaj na osjećaj vlastite vrijednosti, pojavu depresivnih stanja i osjećaj gubitka nadzora nad vlastitim životom, što se djelomično može iščitati i iz samo manjeg broja izdvojenih odgovora na pitanje otvorenog tipa u istraživanju gdje su neki čak izjavili da bi htjeli napisati dodatno svoj komentar. 

Kompletna obrada rezultata dostupna je u dokumentu u nastavku. 
 

Centar za razvoj mladih, podsjetimo, 1. rujna 2020. započeo je s provedbom dvogodišnjeg projekta SIMS – socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr. Projekt se provodi u partnerstvu s udrugom Pragma, a sufinanciran je sredstvima Europske unije iz Europskog socijalnog fonda. Dodijeljeno mu je ukupno 1 400 000 kuna.

 

Sadržaj ovog članka isključiva je odgovornost Centra za razvoj mladih.