Sablažnjivost i struja svijesti u djelima besmrtnog Joycea

Izreka kaže da je Bog Ircima, kako bi ih spriječio da zavladaju svijetom, dao viski. Međutim, to ih nije spriječilo da potpuno preuzmu svijet književnosti. Pjesniku Yeatsu i dramatičaru Beckettu u najutjecajnijem književnom trolistu 20. stoljeća tako se pridružio i prozaik James Joyce, stvaralački genij rođen na današnji dan 1882. godine Književnik čija je veličina tijekom života ostala neprepoznata i čiji je rad karakteriziran kao sablažnjiv sam je smatrao da su čovjekova djela najbolji tumač njegovih misli. Ako je zaista tako, ne iznenađuje činjenica da upravo njega danas smatramo tvorcem modernog romana i struje svijesti.

Rođenje u katoličkoj obitelji u Dublinu Joyceu je obilježilo čitav život. Iako ubrzo po završetku školovanja, pobunivši se protiv malograđanštine i skučenosti vlastite sredine, seli u Pariz, rodnom se gradu, koji je u svojim djelima ponudio svijetu na dlanu, često tijekom ostatka života vraćao. Najintrigantniji pisac engleskoga govornoga područja život je proveo u materijalnoj oskudici i u vezi s Norom Barnacle životareći, baš poput modernističkih književnih likova, u gradovima diljem Europe. Tako se u jednom trenutku našao i na mjestu učitelja u školi u Puli. Svojim je djelima pokazivao težnju da po bilo koju cijenu ostvari slobodu uzdižući se iznad svega što ga je sputavalo, uključujući obitelj, vjeru i društvene konvencije.

FOTO: Flickr

U vrijeme objavljivanja zbirke, Joyce je bio već pri kraju pisanja svog prvog romana, romana koji su činili ostaci ostataka prvotnog rukopisa. Nezadovoljan napisanim, bacio je rukopis u vatru, a dijelove je spasila njegova partnerica Nora. Kasnije ih je preradio te je nastao popularni Portret umjetnika u mladosti, svojevrsna duhovna autobiografija. Iako se u to vrijeme već slutila njegova veličina, 1922. godine romanom Uliks potpuno je zatresao svijet dotad poznate književnosti. Stavivši u modernoj Odiseji naglasak na malog čovjeka i njegovo nastojanje da prevlada banalnost svakodnevice, Joyce je stvorio roman koji se naziva stilskim vatrometom, spojivši u nekoliko stotina stranica realističke pripovjedne postupke i modernistička nastojanja ostvarena u struji svijesti koju je na velika vrata uveo na književnu pozornicu. Nakon toga napisao je još Finneganovo bdijenje, roman koji se smatra njegovim najintrigantnijim djelom i u kojem je njegova narativna tehnika doživjela vrhunac.

Zahvaljujući vještini pripovijedanja i uvođenjem tehnike koja će obilježiti književnu produkciju čija je preteča, mnogi su ga veliki književnici smatrali svojim uzorom, posebno Virginia Woolf, William Faulkner i naš viški dragulj Marinković. Prije smrti rekao je da će Dublin zauvijek ostati ucrtan u njegovu srcu, a da i Dublin njega pamti, svjedoče brojne manifestacije koje mu se održavaju u čast. Tako se 16. lipnja svake godine u čast autoru Leonarda Bloomfielda  u Irskoj obilježava Bloomsday, dan tijekom kojega je sve u znaku Uliksa i tijekom kojega se ulomci popularnog romana čitaju diljem svijeta. Time se zapisao na popis besmrtnih imena malih ljudi koji žive kroz svoja veličanstvena djela i ostvario vlastite riječi:

– Ja sam ostavio toliko zagonetki i nejasnoća da će profesori biti zauzeti stoljećima prepirući se oko toga na što sam mislio. To je jedini način da se obezbijedi besmrtnost. –