Rođena pjesnikinja ljubavi čije su nevine ruke nepokolebljivo stvarale ljepotu
Na današnji dan 1922. godine rođena je Vesna Parun, heroina hrvatske književnosti koja je pravim životom živjela jedino kroz svoje stihove.
Na današnji dan 1922. godine rođena je Vesna Parun, heroina hrvatske književnosti koja je pravim životom živjela jedino kroz svoje stihove.
Nekoliko zatvorenih i zapečaćenih kovčega, četrdesetak kutija i vreća te tisuće stihova čija nas snaga istodobno zapanjuje i posramljuje svjedoče o životu i djelu najveće hrvatske pjesnikinje. Sirena koja je pri bijegu od oporosti i grubosti stvarnosti ponirala u svijet riječi u svojim nam je stihovima ostavila svjedočanstvo o snazi bezuvjetne ljubavi, neprekidnoj boli i oprostu kao temelju života. Da je živa, Vesna Parun danas bi proslavila 95. rođendan. Da je živa, ona koju za života nisu dovoljno voljeli i isticali i danas bi ga proslavila sama – svoja i nepokolebljiva, kršeći konvencije i bogateći književnost ljubavlju.
– Za mene postoji u životu samo ekstaza. Ne razlikujem ima li u toj ekstazi neke moralne sreće, nekog sazrijevanja, nečega etičkog. To je moj život, svagdašnji. –
Konvencionalna biografija prve hrvatske pjesnikinje koja je živjela od pisanja i za pisanje vodi nas na Zlarin u njezino teško djetinjstvo prošarano ratnim užasima i svjedočenjem o brojnim stradanjima. Prateći Vesnu, sa Zlarina selimo u Split i na Vis, a potom u Zagreb obilježen studijem i bolešću, grad kojemu se uvijek iznova vraćala i koji nikad nije smatrala domom:
– Zagreb nije mjesto za ljude kao što sam ja, ljude sa sudbinama. Ovo je za pjesnikinje opasan grad. –
Pjesnikinja koju iz vlastitih stihova poznajemo kao putenu i nesretnu ženu željnu ljubavi, voljela je samo jednog muškarca, Sirijca Adnana, kojeg je upoznala kao studenta medicine i kojeg je opisivala kao čovjeka koji joj je najviše dao. Godina 1947. bila je za ovu pjesničku heroinu prekretnička. Izdavši zbirku Zore i vihori koja je umnogome zaokrenula smjer dotadašnje hrvatske poezije, na sebe je svrnula poglede javnosti i to poglede pune nerazumijevanja, osude i prijekora, čime je zapečatila i daljnji smjer vlastitog života. Surovom društvu kojem se usudila progovoriti o osjećajima zvučala je njezina poezija razbludno te je, neshvaćena, zašutjela idućih sedam godina nakon čega progovara naslovima Crnom maslinom, Pusti da otpočinem, Vidrama vjerna, Koralj vraćen moru i mnogim drugim.
– Zato ptica kad prestane voljeti drugu pticu, ona ostane pokraj nje da tu umre u samoći. A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka, od stida i pomutnje ne zna što bi, i bježeći sve dalje od njega, ugnijezdi u svom srcu njegovu tugu. –
Bolest, kritike, pogrde te nerazumijevanje koje je doživljavala nagnali su ju na udaljavanje od ljudi, čime je pokazivala da je nepokolebljiva i nekonvencionalna. Žena koja je vlastitoj ljubavi napisala tragični epilog pokušala je nakon nesreće iz mladosti još jednom pronaći ljubav uz Bugarina, no sudbina je htjela da joj književnost bude i obitelj i sreća i ljubav. Bijegom od njega preselila se u zagrebački Studentski grad gdje je živjela boemskim životom kojega se ne bi postidio ni veliki Ujević. Kupajući se u javnim kupalištima zbog nedostatka tople vode i živeći gotovo u kukuruzištu, do kraja života upisivala je sav svoj duševni svijet u stihove koje nam je ostavila u nasljeđe.
– Najviše mrzim kad me zovu poetesa, kad patetično gnjave sa stvaranjem i poezijom, jer o poetesama se pišu disertacije i održavaju seminari, one ne bi trebale živjeti na kraju grada, u stanu bez vode i grijanja. –
Oboljevši potkraj života od tumora štitnjače, preselila se u Stubičke Toplice odakle se 25. listopada 2010. godine zauvijek oprostila s paklom koji joj je ovaj svijet priuštio. Iako je za života primila brojne nagrade i priznanja, među kojima se ističu Goranov vijenac, Vladimir Nazor, Tin Ujević, nikada nije bila članicom HAZU-a, a sa Društvom hrvatskih književnika svojevoljno je raskrstila. Nesuđena akademkinja bila je, ipak, ljubimica čitatelja i publike. Djela su joj prevedena na 14 svjetskih jezika, čime se u povijest zapisala i kao najprevođenija naša pjesnikinja, a njezinim su stihovima potpuno novi izričaj dali brojni glasovi hrvatske glazbe.
– O, zašto ste načinili od mene stijenu u kojoj će neko tamno i slijepo more izdupsti sebi školjku, i ne znajući šta bi s njom. –
Buntovna i oštra pjesnikinja, žena, kuharica, ljubavnica i sluškinja progovarala nam je o gubicima, razočaranjima, neimaštini i bijedi. Učila nas je o nepokolebljivosti i neodustajanju, o opraštanju i altruizmu. Svojim nas stihovima, kao nasljeđem u kojem se svi, kad poželimo pobjeći iz blijede stvarnosti, možemo pronaći, neprestano podsjeća na smisao života, bezuvjetnost i beskonačnost prave ljubavi koja je ponekad sve što u životu imamo.
– Ako je život rijeka što teče, ljubav je zlato nataloženo. –
