Prije 131 godinu preminuo je Ivan Kukuljević Sakcinski

Ivan Kukuljević Sakcinski rođen je u plemenitaškoj obitelji 29. svibnja 1816. godine u Varaždinu, a preminuo je na današnji dan 1889. godine. Otac mu je bio vrhovni ravnatelj škola u Hrvatskoj i političar zastupnik u zajedničkom hrvatsko-ugarskom saboru pa je sin krenuo očevim stopama. Ivan K. Sakcinski hrvatski je povjesničar, književnik, bibliograf i političar. Iako je započeo studij filozofije u Zagrebu 1833. godine, prekinuo ga je i prešao u kadetsku školu u današnjem Kromerižu. Od 1835. godine bio je u bečkoj dvorskoj gardi, sljedeće godine postao je časnik, a 1840. premješten je u Milano. Međutim, vojsku je napustio dvije godine kasnije i radio kao sudac.  

Što se njegova književnog stvaralaštva tiče, već je tijekom školovanja pisao na njemačkom jeziku, a 1837. godine bio je Gajev suradnik i jedna od vodećih osoba tijekom hrvatskoga narodnog preporoda. Njegovo je najpoznatije djelo drama s povijesnim sadržajem Juran i Sofija iz 1839. godine, a slijede tragedija Marula i zbirke pjesama Slavjanke i Povjestne pjesme. Opus mu čine uglavnom ljubavne, rodoljubne i povijesne pjesme s uzorom na njemačke kasnoromantičare i Georgea Gordona Byrona. Napisao je još nekoliko drama i povjesnica te je uz pomoć Gaja i Sabljara sastavio prvu hrvatsku retrospektivnu bibliografiju na temelju građe Antuna Mažuranića i Vinka Pacela. Smatra se kako je Kukuljević Sakcinski time stvorio djelatnost koja je uvelike utjecala na razvoj hrvatske politike, kulture i znanosti pa je po njemu nazvana i najviša nagrada za postignuća u bibliotekarskoj struci – Kukuljevićeva povelja, koju dodjeljuje Hrvatsko knjižničarsko društvo od 1968. godine. 

Dana 2. svibnja 1843. godine u Hrvatskom je saboru održao prvi govor na hrvatskom jeziku u kojemu je zahtijevao da hrvatski postane službeni jezik u školama i uredima u Hrvatskoj, a potom i u javnoj uporabi. Zatim je 23. listopada 1847. godine održao novi govor i ponovio zahtjev te je Sabor uveo narodni, hrvatski jezik kao diplomatički. Do tada, svi su govori i saborski zapisnici bili na latinskom jeziku. Bio je vrlo zaposlen: dao je poticaj za sazivanje Slavenskog kongresa u Pragu, bio je član Banskog vijeća i predstojnik Odsjeka za obranu domovine te Odsjeka prosvjete i sveštenstva. Osim toga, bio je osoba od povjerenja banu Jelačiću te je dogovarao suradnju hrvatskog narodnog pokreta s narodnim pokretima susjednih zemalja. Povukao se iz politike nakon pada revolucije iz 1848/49, a vratio se 1860. godine kada je postao član Banske konferencije.

O njegovoj važnosti i poveznici s hrvatskim narodom do danas svjedoči njegov status počasnoga članstva u tadašnjoj Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, odnosno današnjoj Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, predsjedništvo u Matici hrvatskoj do smrti te osnutak i načelništvo u Hrvatskom arkeologičkom družtvu.