Četiri desetljeća od prve live svirke Sex Pistolsa
I 40 godina nakon prvog koncerta nisu pali u zaborav. Osebujan izgled, prodoran pogled, luda kosa i punk kao način života, smiješan broj studijskih albuma, ali veliko nasljeđe - to su Sex Pistolsi.
I 40 godina nakon prvog koncerta nisu pali u zaborav. Osebujan izgled, prodoran pogled, luda kosa i punk kao način života, smiješan broj studijskih albuma, ali veliko nasljeđe - to su Sex Pistolsi.
Punih 40 godina je prošlo otkad su Sex Pistolsi, 6. studenog 1975., s Johnom Rottenom za mikrofonom, održali svoj prvi koncert. Mjesto radnje je St Martin’s College of Art u Londonu, a publika je podijeljena mišljenja. Na basu je Glen Matlock, glavna gitara je Steve Jones, a bubnjar Paul Cook. Tri su godine nakon što su školski prijatelji Jones i Cook, s Wallyem Nightingaleom koji nije dočekao taj nastup kao dio sastava, odlučili osnovati bend. Tada su se odazivali na The Strand ili na The Swankers. Tom trojcu ubrzo će se pridružiti i Matlock. Uz to, nemoguće bi bilo govoriti o ovom povijesnom sastavu bez da se spomene Malcolm McLaren, prvi menadžer. Predložio je ime QT Jones & His Sex Pistols, kasnije skraćeno u danas svima prepoznatljiv oblik.
Upravo je ta, 1975. godina bila ključna - otkriven je londonski mladić zelene kose, smiješnih plesnih pokreta, u majici domaće radinosti s natpisom "I HATE Pink Floyd". Natpisom koji je smatran ondašnjim svetogrđem. Zbog obojane kose tata ga je često podrugljivo nazivao prokulicom, a kao da to sve nije bilo dovoljno, spomenuti mladić čak nije bio niti vrhunski vokal. Sva sreća, imao je što za reći. Baš je John Lydon Rotten bio nešto do tada neviđeno, jezičac na vagi koji je Sex Pistolsima donio slavu. Savršen frontman buljavih očiju.
Nakon prvog nastupa prihvaćali su sve gaže koje su im se nudile. Treba imati na umu da su 70-e vrijeme kada vas je izgled mogao koštati. Nemali broj puta isključili bi im struju usred koncerta pa su se silom morali probijati do kombija. Ne zbog navale obožavatelja, upravo suprotno. Svejedno, Pistolsi su počeli redovito nastupati po Britaniji, a uslijedio je i prvi nastup van domovine - u Parizu. Sve to donijelo im je legendarno gostovanje kod Billa Grundya. Intervju zbog kojeg su dobili zabranu sviranja uživo kod kuće.
Nedugo zatim odrekla ih se i njihova prva izdavačka kuća EMI pod kojom su izdali debitanski singl "Anarchy in the UK". Napušta ih i basist Matlock zbog nepremostive razlike u ukusima. Postavilo se pitanje u kojem smjeru ići - punk ili rock? Javnost je dobila objašnjenje njegova odlaska u rečenici - Volio je Beatlese. Na Matlockovo mjesto došao je Sid Vicious - jedan od prvih i najvećih obožavatelja benda. Tada je bilo sasvim sporedno što nije znao ništa o sviranju bas gitare.
1977. engleska kraljica slavi 25 godina vladavine, a Pistolsi su proslavu odlučili uveličati svojim drugim singlom - "God Save The Queen". Iako naprodavanija pjesma, zasjela je tek na drugo mjesto ljestvice i donijela im probleme s vlastima i napade na ulici. Iste godine, izdaju svoj prvi album, "Never Mind The Bollocks, Here's The Sex Pistols".
Uslijedila je turneja po Sjedinjem Američkim Državama nakon koje se raspadaju. Sid se odao porocima, optužen je za ubojstvo djevojke, a nedugo zatim se predozirao. Imao je samo 21 godinu.
Sve do 1996. godine nisu svirali u originalnoj postavi. Tada su Lydon, Cook, Jones i Matlock odradili preko 70 koncerata na pet kontinenata. Srebrni jubilej proslavili su posebnim koncertom u Londonu izvevši gotovo cijeli opus. 2006. godine primljeni su u Rock and Roll Hall of Fame, ali, u njihovom stilu, odbili su sudjelovati uz rukom pisano objašnjenje o preziru te institucije.
Mnogi će reći da su upravo Sex Pistolsi uveli punk na velika vrata. Buntovni, glasni, skandalozni, drugačiji, zaslužili su svoje mjesto na stranicama glazbene i britanske povijesti. Potvrdu za to pronašli su i na otvaranju Olimpijskih igara u Londonu kada je "Pretty Vacant" uvršten kao jedan od glazbenih brojeva ceremonije. A za one studiozne, koji žele znati više, tu je i dokumentarni film "The Filth and The Furry".
Voljeli ih ili ne, uvijek su ostavljali jak dojam, o njima se govorilo. Nije li upravo to cilj svakog umjetnika?
