"Biti Matoš znači ne biti nikada dosadan!"

Na današnji se dan, godine 1873., u Tovarniku rodio Antun Gustav Matoš. Pri rođenju izrekli su mu proročanstvo: Ovaj vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo će se ime mnogo spominjati, ali – mnogo će i trpjeti.

Matoš je rođen na petak 13. i na blagdan svetog Antuna te su ga zbog toga zvali Petko Trinaestić. Obitelj se preselila u Zagreb gdje je Matoš proveo djetinjstvo i mladost. Otac mu je bio učitelj i orguljaš u crkvi svetoga Marka. godine 1887. Matoš je započeo svoje glazbeno obrazovanje u Školi Hrvatskoga zemaljskog glazbenog zavoda gdje je učio violončelo. glazba je imala veliki utjecaj na njegovo pjesničko stvaralaštvo.

Često je za sebe znao reći da je Srijemac rodom, Bunjevac podrijetlom, a Zagrepčanin odgojem. Živio je na Gornjemu gradu i bio učenik gornjogradske gimnazije. Dva puta pao je sedmi razred. Posebno je zanimljiva činjenica da je imao jedinicu iz hrvatskoga jezika. 

Prvi se put u književnosti javio 1892. godine novelom Moć savjesti koja je objavljena u Viencu dva mjeseca nakon njegova devetnaestog rođendana.

Godine 1893. odlazi na vojni rok, no ubrzo dezertira iz nepoznatih razloga te odlazi u Srbiju. Ubrzo je uhićen i izručen Hrvatskoj kao vojni bjegunac. Od tamo Matoš ponovno bježi te provodi tri godine u Beogradu. Živi boemskim životom, svira violončelo u beogradskom kazališnom orkestru i piše za novine. Bio je oštar književni kritičar.

– Žalim sebe što sam morao čitati roman do kraja, a i pisca što je morao napisati tih 456 strana. —

Njegov se bijeg iz zatvora može usporediti s filmom o Jamesu Bondu.

— ... Odlučih pobjeći, još danas, što prije, odmah, umaknuti ili poginuti. Trebalo je ugrabiti zgodan čas i strgnuti u trenu kada je tamničar sa momcima najdalje od tamničkog izlaska, i šmugnuti na hodnik u momentu kada mi je vojnik okrenut leđima. Moja sudbina i dobra sreća je htjela da sam sve te momente mogao upotrijebiti. (...) Dotrčao sam do druge, izlazne bedemske kapije, prešao sam ćupriju i na suncem obasjanom putu sretnem babetinu s korpom i suncobranom. (...) Usred mosta sretnem oficira auditora koji me primio; tako smo prošli jedan pored drugoga da me nije mogao vidjeti zbog stupova što dijele kolski put od pješačkoga. Cijelim putem se nisam okrenuo. Na leđima senzacija kao da me nekoliko dobrih strijelaca uzelo na nišan. —

Preko Pešte, Beča i Ženeve, odlazi u Pariz. Pet godina proveo je u francuskoj metropoli gdje se izravno upoznao sa simbolističkim stvaralaštvom i modernim strujanjima u književnosti. Matoš je u Parizu živio vrlo oskudno, uglavnom od honorara za članke i književne radove što ih je slao hrvatskim i bosanskim časopisima. Ubrzo se upoznao s pjesništvom Charlesa Baudelairea, Théophilea Gautiera, parnasovske poezije i simbolizma, a preko njemačkih i francuskih prijevoda, upoznao je i djelo američkoga pisca Edgara Allana Poea. 

Petnaestak novela, među kojima i mnoge antologijske (Nekad bilo – sad se spominjalo, Balkon, Cvijet sa raskršća, Put u ništa, Samotna noć i dr.), Matoš je napisao u vrijeme svoga pariškoga boravka, između 1899. i 1904.

Godine 1904. vraća se u Beograd i tada prvi put potajno odlazi u Hrvatsku (još uvijek ima status vojnoga bjegunca). U Beogradu je dobio grč od pisanja pa je morao pisati ljevicom i odreći se sviranja zbog te bolesti. Stihovima zadovoljava svoje potrebe za glazbom pišući ih za muzikalne uši. godine 1908. je pomilovan i zauvijek se vraća u domovinu.

U Zagrebu se angažirao u umjetničkom i javnom životu. Uživao je veliki ugled u intelektualističkim krugovima, a među mladim književnicima imao dosta sljedbenika. Bio je naklonjen Stranci prava.  Umro je 17. ožujka 1914. u Bolnici sestra milosrdnica u Vinogradskoj od raka grla.

— Ožujak je opasan i nezdrav mjesec. —

Antun Gustav Matoš središnja je ličnost hrvatske moderne. Najviše je pridonio povezivanju hrvatske i moderne europske književnosti. Prvi je u hrvatsku književnost uveo pejsaž kao samostalnu temu. Pisao je simbolističkim i impresionističkim stilom, pod utjecajem francuskih modernista. Simbolizam je izraženiji u novelistici s bizarnom tematikom i u poeziji, a impresionizam u novelistici zagrebačko-zagorske tematike te u putopisima i esejima. U poeziji mu je uzor Charles Baudelaire, a u novelistici Edgar Allan Poe.

U središtu njegovog umjetničkog stvaranja je jezik i njegove izražajne mogućnosti. Njegove su pjesme pretežito simbolističkoga stila te su većina soneti. Prva mu je objavljena pjesma Utjeha kose, a posljednja Notturno. U pjesnikovoj lirici prevladava domoljublje, pejsaž i ljubav. Njegovom kajkavskom pjesmom Hrastovački nokturno započinje moderna hrvatska dijalektalna lirika.

Odlike su Matoševe poezije strogo određeni oblik, muzikalnost stiha, povezivanje glazbe riječi, boje i mirisa u opći sklad, izmjena govorne i pjevne intonacije. Simbol cvijeta jedna je od najčešće spominjanih riječi. 

Godine 1914. izašao je pjesnički zbornik Hrvatska mlada lirika. U njemu su sakupljene pjesme dvanaest pjesnika koji su pisali po uzoru na Matoša. Među njima se nalaze i Ivo Andrić, Tin Ujević, Janko Polić Kamov i Fran Galović. Njegova ličnost i djela aktualna su i danas te služe kao glazbena i likovna inspiracija brojnim umjetnicima. Gotovo da ne postoji osoba koja je posjetila zagrebački Gornji grad, a da nije sjela, zagrlila i slikala se s dobrim, dragim Matošem.

Djevojčici mjesto igračke

Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,
Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta;
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta.
Još je deset karnevala do tvog bala.Ti se čudiš dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva, kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grle. Misliš — to je šala.Al će doći veče, kad ćeš, ko Elvira,
Don Huanâ sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe. Moje će ti ime šapnut moja muza,
A u modrom oku jecati će suza

Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.