110. obljetnica rođenja Dragutina Tadijanovića
Prošlo je 110 godina od rođenja Dragutina Tadijanovića, jednog od najvećih hrvatskih pjesnika.
Prošlo je 110 godina od rođenja Dragutina Tadijanovića, jednog od najvećih hrvatskih pjesnika.
Prošlo je točno 110 godina od rođenja hrvatskog pjesnika Dragutina Tadijanovića. Rođen je na današnji dan, 4. studenog 1905. godine u selu Rastušje kod Slavonskog Broda kao najstariji sin zemljoradnika Mirka Tadijanovića i Mande.
Živi klasik hrvatskog pjesništva (Z. Zima) i pjesnik-institucija (T. Maroević), kako su ga nazivali, pjesme je počeo pisati još kao gimnazijalac dok je stanovao u brodskom samostanu. Na daljnje školovanje odlazi u Zagreb gdje je najprije upisao studij šumarstva, ali je kasnije prešao na Filozofski fakultet gdje je studirao povijest južnoslavenske književnosti i filozofiju.
Kroz dugu i bogatu karijeru radio je i kao korektor Narodnih novina, honorarni nastavnik na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, urednik u knjižnici Djela hrvatskih pisaca, u Izdavačkom poduzeću Zora, i Hrvatski pjesnici u Matici hrvatskoj, ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a (do umirovljenja 1973.), kao prosvjetni viši pristav u Banovini Hrvatskoj te u Društvu književnika Hrvatske, čiji je i bio predsjednik (1964. - 1965.).
Iako se pojavio u književnosti dok su njoj još bili prisutni odjeci moderne i ekspresionizma, uz najavu socijalne književnosti, Tadijanović se nije priklonio ni jednoj od tih struja, već se jednostavnim govorom opredijelio za intimne i zavičajne teme.
Uz sklonost sintaktičkim ponavljanjima, sporom tempu i ritmu, narodnom osmercu i desetercu te daktilskom početku, a naročito završetku stiha, u građenju stiha osobitu ulogu posvećuje pauzama i stilogenome pozicioniranju pridjeva. Na taj način Tadijanovićev stih poprimio je izrazito individualne značajke. I vokabular mu je jednostavan i biran, stil anegdotalan i lapidaran, formiran pod utjecajem Biblije, narodne pjesme te Šimića, Leopardija i Hölderlina. Sve to pridonosi komunikativnosti njegove lirike koju je moderno pjesništvo upravo gubilo. Zadržao je otvoren odnos prema svakidašnjim egzistencijalnim pitanjima, često banalnim iskustvima i situacijama.
