Zavirite između korica osebujne knjige „Jesen” jer i vama poklanjamo primjerak

Često u pokušaju da pobjegnemo od stvarnosti u kojoj živimo u ruke uzimamo knjigu i uranjamo u novi, još neotkriveni svijet. No što se dogodi kad nam stvarnost u svijetu o kojem čitamo bježi pred očima i postaje sve nestvarnija? Saznat ćete čitajući Jesen – prvi dio tetralogije Godišnja doba proizašle iz pera suvremene britanske autorice Ali Smith koja se uz pisanje proze također bavi novinarstvom i kazalištem. Preostale će tri knjige, jednako kao i ova, biti objavljene u nakladi Vuković & Runjić.

Već sam naziv tetralogije odaje da će u djelima biti riječ o vremenu u prirodi, ali i o prirodi vremena. Događaji u djelu ne iznose se kronološki ni u skladu sa stvarnim vremenom, već se bez ikakva pravila iz poglavlja u poglavlje izmjenjuju različite epizode. Dok se neke odvijaju u sadašnjosti, prije nekoliko godina ili pak sredinom prošlog stoljeća, za neke od njih nemoguće je odrediti točno vrijeme i prostor, a upitno je čak i to je li svijet u koji su smještene stvaran. Ono što Jesen izdvaja od drugih djela svakako je činjenica da se radnja nalazi na granici stvarnog svijeta i neke druge, nestvarno poetske dimenzije. 

Protagonistica je romana Elisabeth, koja kao djevojčica vrijeme provodi uživajući u dugim šetnjama i zanimljivim razgovorima o životu i umjetnosti s Danielom, njezinim netipičnim osamdesetogodišnjim susjedom. Nije mogla ni slutiti da će mu za tridesetak godina čitati Shakespearea dok on mirno spava u krevetu doma za stare i nemoćne – ili barem tako izgleda. Iz njezine perspektive Daniel leži na boku, udiše i izdiše, ali njegovo biće tumara nekim drugim prostranstvima. U jednom od lutanja budi se uz more potpuno gol i promatra kako se njegovo tijelo pomlađuje, a u drugom se pak nađe zarobljen unutar stabla bora. Danielove čudesne snove donosi pripovjedač u trećem licu zbog kojeg će vam se učiniti da se nalazite u dvorani kina Europa i gledate film višestruko nagrađivan na prestižnim svjetskim filmskim festivalima. Roman je podijeljen u 3 dijela, a svaki od njih sadrži nekoliko manjih poglavlja. Granica između sna i jave te mašte i stvarnosti nije u potpunosti jasna – da više nismo u svijetu Danielovih fantazija, shvatimo tek kad se s promjenom poglavlja nađemo pored Elisabeth u gužvi na pošti.

– Briše pijesak s nogu, ruku i prsa, potom sa šaka. Motri kako njegova zrnca lete zrakom dok ih briše sa sebe.
Poseže dolje, puni šaku pijeskom. Gle. Koliko ih samo ima.
Refren:
Koliko svjetova možeš držati u ruci.
U šaci pijeska.
(Ponavlja se.)
Rastvara prste. Pijesak se osipa.

Velik dio romana ipak gledamo Elisabethinim očima i uz nju osjećamo posljedice Brexita, proživljavamo poteškoće s administracijom i borimo se za prava žena. Možda vam se Brexit neće učiniti kao nešto što bi vas zanimalo, ali podijeljenost naroda koju je izazvao u Velikoj Britaniji doživjele su i druge države, i to ne samo iz političkih razloga.

– Širom zemlje ljudi su osjećali da je to pogrešno. Širom zemlje ljudi su osjećali da je to ispravno. Širom zemlje ljudi su osjećali da su zapravo izgubili. Širom zemlje ljudi su osjećali da su zapravo pobijedili. Širom zemlje ljudi su osjećali da su oni učinili pravu stvar, a da su drugi učinili pogrešnu stvar.

Misli koje okupiraju Elisabeth nakon što je Brexit okupirao Britaniju svakako su nešto o čemu će čitatelji ove knjige razmišljati neko vrijeme.

– Došlo je vrijeme kad ljudi jedni drugima nešto govore, a ništa od toga ne pretvara se u dijalog. 

Interes za prava žena Smith je u knjizi pokazala skretanjem pozornosti na Pauline Boty, stvarnu britansku pop-art umjetnicu iz sredine prošlog stoljeća čije je stvaralaštvo prožeto seksualnošću, feminizmom i ostalim za ono vrijeme kontroverznim temama poput ljubavnog trokuta između britanskog ministra, manekenke i sovjetskog diplomata. Elisabeth je, baš kao i autorica, fascinirana životom i djelom Pauline Boty, pa svoju disertaciju o umjetnosti nakon sukoba s mentorom oko izbora teme piše upravo o njoj, velikoj umjetnici i začetnici pop-arta koju su zaboravili samo zato što je bila – žena.

– Školskoj prijateljici Beryl, dok su obje bile šesnaestogodišnjakinje, govorila je da će postati umjetnica.
Žene to ne postaju, rekla je Beryl.
Ja hoću. Bit ću ozbiljna umjetnica. Želim biti slikarica.

Zanimanje za Boty kod Elisabeth još u djetinjstvu potaknuo je upravo Daniel, koji je ovu neustrašivu umjetnicu nekada davno i sam poznavao. Buntovan i tragičan život Pauline Boty opisan je istinitim anegdotama koje Elisabeth pronalazi tijekom svojeg istraživanja.

– I njezina su braća dobila svoje, i muški su dobili svoje, možda još i gore – od brata koji je htio u umjetničku školu otac je napravio računovođu. Ona je naposljetku otišla tamo, eto, nakon svega, nije to pravi posao i zato je možda više u redu za djevojku.

Svojim jednostavnim i duhovitim, a istovremeno umjetničkim i pjesničkim jezikom Ali Smith je u djelu povezala naizgled nespojive teme. Uz potpuno novu perspektivu koju će vam dati čitanje ove neobične knjige naučit ćete puno isto tako neobičnih stvari – što znači riječ sveudilj, trebate li ići na koledž ili kolaž te zašto su ljudi nekada bacali pelud u zrak oko sebe. Ako i vi želite svoje čitateljsko iskustvo obogatiti ovom knjigom, u komentaru na Facebook objavi ovoga članka ostavite točan odgovor na pitanje: Kako se zove britanska pop-art umjetnica koja se spominje u djelu? Nagradni natječaj traje od ponedjeljka, 16. rujna, do petka, 20. rujna. Sretno svima!