Zaljubljenik u mrzovolju i mizantropija danas
Predstava „Mizantrop" 351 godinu nakon prvog postavljanja na scenu u Parizu ne gubi na svojoj aktualnosti i mogućnosti reinterpretacije. Kroz osvrt odgledane predstave na 32. Gavellinim večerima, u režiji Vuka Torbice, preispitali smo vlastite stavove o istini, licemjerju, mrzovolji i, u konačnici, mizantropiji u današnjem vremenu.
Predstava „Mizantrop" 351 godinu nakon prvog postavljanja na scenu u Parizu ne gubi na svojoj aktualnosti i mogućnosti reinterpretacije. Kroz osvrt odgledane predstave na 32. Gavellinim večerima, u režiji Vuka Torbice, preispitali smo vlastite stavove o istini, licemjerju, mrzovolji i, u konačnici, mizantropiji u današnjem vremenu.
Mizantrop, kultno djelo Jean-Baptiste Paquelin Moliera, broji 351 godinu od svoje prve izvedbe 1666. u Parizu. Ne gubeći svoju aktualnost stoljećima, dokazuje mogućnost igranja, tumačenja i reinterpretiranja nenadmašnih stihova ovog, po mnogima, tvorca klasične komedije.
– Molierovo izrugivanje bilo je toliko snažno da je djelovalo poput udarca biča; onaj koga je pogodio kao da bi postao zarazan, više mu se nitko nije smio približiti. – riječi su njegovih suvremenika.
Riječ je o djelu koje do najmanje sitnice ocrtava ljudsku interakciju u kojoj su dobro poznata pravila igre – ljubomora i zavist na koju nismo imuni, ali i uglađenost i poštovanje prema onima od kojih imamo koristi. Ništa se od autorovog doba nije promijenilo, no ostalo je pitanje je li lik koji svima govori u lice sve najgore onaj koji govori apsolutnu istinu i je li i on vođen vlastitim frustracijama i iskustvima.
Odgovor je svojom reinterpretacijom djela pokušao dati mladi redatelj Igor Vuk Torbica režiranjem predstave koja je premijerno izvedena u riječkom Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca 24. svibnja 2017. godine Ovo je kazališno ostvarenje uvršteno u program kultnih Gavellinih večeri koje se održavaju 32. godinu zaredom i gledateljima ovog zagrebačkog kazališta nude deset dana uživanja u probranim komadima hrvatskih kazališnih kuća.
U drugom dijelu predstave Alceste se pretvara u manipulatora u fizičkom smislu, prije svega s novom nemogućnosti prihvaćanja ljubavi svoje Celimene (Katarine Bistrović Darvaš), želeći sve svesti na dokaze i konkretna priznanja, a potom nasilnim odnosom s njenom sestričnom Eliante (Marija Tadić). Iako je zaista zaljubljen u Celimene, želi da ona bude potpuno poput njega, tražeći da odabere između bivanja sama s njime ili nastavljanja društvenih veza, koje, iako i sama shvaća njihovu površnost, nastavlja jer ima mogućnost prilagodbe društvu u kojem prebiva.
U konačnici Mizantrop ostaje sam, zaključujući kako ništa nije završilo kako je on zamislio. Mnogi će kritičari ovakav kraj pripisati Molierovom prijateljevanju s tadašnjim Dvorom te nemogućnošću provokativnijeg razvoja radnje. Iako suvremenost pokazuje najgore lice ljudskih odnosa, u kojima smo srdačni samo s onima od kojih imamo koristi i koji su na visokim položajima, a prema najmanjima od najmanjih tek neki pokazuju suosjećanje onda kada je već prekasno.
– Govorenje istine ili, prije bih rekla, vlastitog stava u lice uvijek ostaje bolja opcija od tračanja iza leđa, ali za poboljšanje našeg društva licemjerja prije svega je potrebna ljubav, koja sve i svakoga razumije, prihvaća i čini boljim. –
Po završetku izvedbe usljedila je kratka rasprava o predstavi, koju je moderirala dramaturginja i teatrologinja Mira Muhoberac, a u kojoj su sudjelovali glumci, redatelj te domaćica kazališta, Ana Kvrgić. Pritiom je redatelj ustvrdio kako manipulacija, koja je bila vidljiva, za njega ipak nije kolektivna, a istina nije moralna kategorija. O mizantropiji danas tvrdi da je sve rekao predstavljenim djelom u kojem se mnogi mogu prepoznati i u 2017. godini. Glavni glumac obranio je svoj lik Alcestea ne nalazeći veliku negativnost u njemu radeći na svojoj ulozi, a Celimena je utvrdila kako je Mizantropov najveći problem neiscrpna želja da uvijek bude u pravu.
