Veliko priznanje Daši Drndić, spisateljici i profesorici koja je inspirirala generacije studenata

Warwick Prize for Women in Translation nagrada je koju Sveučilište u Warwicku jednom godišnje dodjeljuje najboljem djelu strane književnosti objavljenom u Velikoj Britaniji. U konkurenciji za nagradu bilo je 53 romana, a u finalu su se uz Dašu Drndić i njen roman Belladonna našle mnoge svjetske spisateljice poput Olge Tokarzcuk, Jenny Erpenbeck, Esther Kinsky i Han Kang. U finale je ušla i riječka spisateljica Tea Tulić sa svojim kritički priznatim romanom Kosa posvuda (engl. Hair Everywhere).

Roman Belladonna u Hrvatskoj je objavljen 2012, a na engleski je preveden ove godine Prijevod potpisuje Celia Hawkesworth, a objavljen je u nakladi izdavačke kuće MacLehose Press. Roman je to koji, kao svaki roman Daše Drndić, slojevito opisuje, analizira i kritizira hrvatsko, ali i europsko društvo. Nekonvencionalnim dokumentarističkim stilom pripovijedanja autorica suočava čitatelja s prošlošću te ga izaziva da se kritički odnosi prema sadašnjosti. Akteri koji oblikuju društvo, poučava nas roman, danas izgledaju drugačije od onih iz prošlosti. Nose drugačija odjela, drugačije se češljaju i koriste se drugim frazama kad govore. Ali to ne znači da prošlost smijemo zaboraviti i zanemariti. Zašto? Odgovor na to pitanje ispisan je na stranicama Belladonne.

Osim što je međunarodno priznata spisateljica višestruko nagrađivanih knjiga, Daša Drndić bila je i profesorica na riječkom Filozofskom fakultetu na Odsjeku za anglistiku od 1999. sve do umirovljenja 2011, a predavala je predmete iz suvremene britanske književnosti i kreativnoga pisanja. Predavala je onako kako je pisala, a pisala je onako kako je živjela – tražila je od svojih studenata da ne budu pasivni promatrači, da razmišljaju svojom glavom, da ne padaju pod utjecaje nikoga, da vole ono što rade, da budu strastveni, a ne inertni i da se ne navikavaju na prosječnost. O tome svjedoče i izjave njenih bivših studenata koji se rado prisjećaju vremena kada im je Daša Drndić bila profesorica:

– Davno je to bilo pa mi je puno uspomena izblijedjelo, ali mogu reći da mi je ostala u jako lijepoj uspomeni. Bila je iznimno zanimljiva osoba, puna životnih iskustava i duha. Rado sam dolazila na njena predavanja, često bi ih začinila nekim duhovitim i sarkastičnim komentarima. Bila je pristupačna, pragmatična i spontana. Nije bila stroga, ali znanje si na ispitu morao pokazati. Uvijek je bila otvorena prema idejama studenata i poticala nas da kritički razmišljamo. Bila je odlična mentorica za diplomski, svaka joj je primjedba bila na mjestu, a konzultacije su uvijek bile opuštene. Jednom mi je prilikom ponudila i cigaretu. Kad sam rekla da ne pušim, samo je rekla: Pametno.

Studentima se, osim njene otvorenosti i izravnosti, sviđalo to što ih je poučavala s ljubavlju, ljubavlju prema književnosti i pisanju, a posebno je voljela one koji su s njom dijelili tu ljubav: 

– Daša nije baš pakirala stvari u celofan; znala je često biti odrješita, neki bi možda rekli i gruba. U svakom ste slučaju znali na čemu ste s njom jer bi vam to vrlo jasno i glasno dala do znanja – bili student ili kolega ili prolaznik, rekao bih. Uvijek sam bio dojma da ne voli ofrlje odrađene poslove, da ako se nešto radi, bilo seminar, esej ili diplomski onda se treba odraditi kako spada, inače tratimo i svoje i njeno vrijeme – a definitivno nije imala živaca za ljude koje ustvari ne zanima što im predaje, ali zato nju i druge ometaju u radu. Voljela je književnost i nije bila snob: prvo predavanje semestra uvijek bi započela sa: što ste zadnje čitali i ne bi nikad frktala nosom na ljubiće, krimiće ili sf (ali bi također bez problema komentirala da neki ozbiljni pisac njoj baš i nije nešto). Kreativno pisanje je bilo jedan od najboljih kolegija koje se svojedobno moglo slušati na anglistici. Dapače, taj je kolegij bio zaista nešto što je voljela raditi: bio je to izborni predmet koji nije morala držati – i jasno je bilo da voli poticati kreativnost u drugima.

U drugima je, pak, uspjela probuditi ljubav prema pisanoj riječi: 

– Mislim da u životu svakog od nas postoji jedan učitelj ili profesor kojeg se često rado sjetimo. Za mene je to Daša. Kad sam upisivala anglistiku, jako sam voljela čitati. Ali negdje u međuvremenu se ta ljubav prema čitanju izgubila i odlazak na fakultet mi je bio mučenje. Razmišljala sam čak da se prebacim, ali onda sam došla na književnost kod Daše i toliko sam uživala na predavanjima da sam se sjetila zašto sam jednom davno voljela čitati. I počela sam čitati ponovno. Danas se ne bavim književnošću, bavim se većinom tehničkim prevođenjem, ali često uz sebe imam knjigu, odlazim na književne tribine, susrete i uživam u tome.  A ničega od toga ne bi bilo da Daša Drndić nije s tolikom ljubavlju pričala o knjigama.

San je svakoga pisca da kritičari, ali i čitatelji shvate važnost njegova djela. San je svakog profesora na fakultetu da studenti prepoznaju njegov trud i da im bude inspiracija za daljnji samostalan rad. Daša Drndić uspjela je i u jednome i u drugome. Na one koji su imali privilegiju da je slušaju za katedrom možemo biti samo ljubomorni. Srećom, ostavila nam je svoje knjige koje, iako nisu štivo za opuštanje, jesu štivo za razmišljanje. Kako ne bismo zalazili u emotivne hvalospjeve i patetiku, koje se Daša uvijek klonila, završit ćemo ovaj članak apelom od triju riječi koji vam, ako ga shvatite ozbiljno, doista može promijeniti pogled na svijet: čitajte Dašu Drndić.

– Daša je znala o čemu priča, ali je, što je bitnije, znala to i prenijeti. Znala je pronaći u čemu si dobar pa te pogurati dalje, ali i potaknuti da radiš na onom u čemu si slabiji. Uz to, kritike su joj bile jasne i sažete: ako si nešto zbrljao, znao si da si zbrljao. A ispiti su obično bili ili hajde da odradimo tih par pitanja pa idi ako joj je bilo jasno da studenta kolegij baš i ne zanima ili ste mogli provesti i po pola sata u kabinetu, razgovarajući o jednoj od knjiga ili tema i zaboraviti da ste na ispitu.