Uručene nagrade u sklopu 57. Goranovog proljeća – dobitnici Miroslav Mićanović i Tomislav Augustinčić

U subotu, 20. lipnja, umjesto prvog dana proljeća, zadnjeg su dana tog godišnjeg doba uručene nagrade Goranov vijenac i Goran za mlade pjesnike i to laureatima Miroslavu Mićanoviću i Tomislavu Augustinčiću. Dodjela se održala u rodnom mjestu Ivana Gorana Kovačića, a, iako je međunarodni dio programa u ožujku morao biti odgođen, 57. Goranovo proljeće preselilo se na virtualnu platformu Versopolis u sklopu Festivala nade.

Na manifestaciji u amfiteatru ispred Doma kulture u Lukovdolu uručene su nagrade najboljim pjesničkim radovima učenica i učenika osnovnih i srednjih škola, kao i Goranov vijenac Miroslavu Mićanoviću te Goran za mlade pjesnike Tomislavu Augustinčiću za rukopis Ipak, zora.

Goranovo proljeće najstarija je domaća pjesnička manifestacija organizirana u čast pjesnika i antifašističkog borca Ivana Gorana Kovačića. Iz obrazloženja nagrade Goranov Vijenac, Tvrtko Vuković:

– Pripadnik generacije koja je na književnu scenu stupila početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, Miroslav Mićanović više od tri desetljeća ispisuje jedan od najzanimljivijih i najzaokruženijih pjesničkih opusa u našoj suvremenoj kulturi. Izvodeći svojim pjesništvom na vidjelo ono što se u magli okoštalih i zdravorazumskih spoznaja i vrijednosti posve gubi, Mićanović se svrstava u red onih pisaca koji daju snažan doprinos razumijevanju naše višestruko složene suvremenosti. Iznimna poetička samosvijest, visoko jezično umijeće i brojni načini pokretanja originalnih uvida, Mićanovićevo pjesništvo čine jednom od onih pojava koje našu kulturu i ukupnu zajednicu čine boljim mjestom za život.

Iz obrazloženja nagrade Goran za mlade pjesnike, Branislav Oblučar:

– Ovdje neće biti čuda, samo pozoran rad – ponovivši u dvjema pjesmama ovu tvrdnju, Tomislav Augustinčić u svojem pobjedničkom rukopisu Ipak, zora kao da upućuje na proces koji je doveo do teksta koji čitamo. Doista, jedna od ključnih osobina ovoga rukopisa i jest metodičnost koja je evidentno rezultat promišljenog pjesničkog rada, ali i istančanog senzibiliteta. Vidljivo je to i na razini kompozicije knjige i na razini lirskoga stila odnosno teme. Augustinčić je rukopisu pristupio kao cjelini čiji je kontinuitet naglašen izostavljanjem naslova pojedinačnih pjesama koje se katkad izravno dovezuju jedne na druge, djelujući poput ulomaka i varijacija jednoga tematskoga polja. I ovaj pjesnik tako daje svoj prilog tendenciji koja je česta naročito u mlađoj poeziji: ustrojiti knjigu kao koncept, a ne kao zbirku manje-više autonomnih pjesama. Augustinčićev je koncept pritom i stilski i tematski intrigantan, pa i misaono ambiciozan – čita se gotovo kao daleki odjek ili suvremena transformacija danas nam dalekog „pojmovnog pjesništva“ 1960-ih, i to prije svega u smislu ozbiljnosti pristupa, zahtjeva za intelektualnom strogošću poezije te gradnjom elastičnih sprega između konkretnog motiva i apstraktnih refleksija.