U „Nestaloj” pronađen nestali talent Davida Finchera

S pravom ćete reći, dragi čitatelji, da recenzija koju vam donosim dolazi čak nekoliko tjedana prekasno. Nestala (Gone Girl), kriminalistička drama u tri čina s povremenim elementima crnog humora, u kinima odsjeda već duže vrijeme, no s obzirom na doziranu razvikanost ovog filma na našim prostorima, moje sveopće oduševljenje i reinkarnaciju Davida Finchera, činilo se da najmanje što film zaslužuje je šaka zakašnjelog hvalospjeva.

Ovaj film još je nezahvalnije recenzirati ako uzmemo u obzir da se temelji na obratima. Prvi veliki obrat u filmu odvija se uoči početka drugog čina, na oko sat vremena od ukupnih dva i po', a slično su pritajeno koncipirani i traileri koji su najavljivali ovaj naslov.

Bilo kakve šture ocjene pojedinih dijelova morat će mi biti oproštene jer su dio pokušaja da ne upropastim film čiji su obrati ipak njegov najveći forte. Neke stvari ćete mi morati vjerovati na riječ.

Nick Dunne (Ben Affleck) uživa u petogodišnjoj bračnoj idili s Amy Dunne (Rosamund Pike), koja je pomućena njezinim nestankom na dan njihove godišnjice. Paralelno s Nickovim iznošenjem slučaja policiji i istražiteljici Rhondi Boney (Kim Dickens) te uzbuni u lokalnoj zajednici, upoznajemo se s narativom dnevnika u kojem Amy u potankosti iznosi detalje svoje veze i braka, no koji upućuje na trzavice u njihovom odnosu još od napuštanja New Yorka.

Konačno, dnevnik nagovještava eskalaciju nesuglasica među Dunneovima, te Nicka, koji se ionako nespretno nosi s javnom pozornošću, dovodi pod svjetlo sumnje. Mediji već u prvim danima Amynog nestanka započinju svoj vlastiti lov na ubojicu i Nickova pozicija, dodatno poljuljana detaljima o njegovom nesavršenom supružništvu i neobičnim istražnim pronalascima, postaje sve gora, a počinje zahvaćati i njegovu sestru Margo (Carrie Coon).

Nickova nepopularnost u kontrastu je s omiljenošću kojom mediji tretiraju nestalu, visokoobrazovanu autoricu dječjih priča koju javnost istog trenutka prigrli kao ljubimicu Amerike.

Ovdje dolazimo do prvog obrata koji me, eto, prinuđuje na tajnovitost. Ono što vjerojatno moram razotkriti ovdje, a što bi ionako bilo implicirano centralnom ulogom Rosamund Pike i analizom njezine izvrsne glume, jest da njezin lik do prvog obrata još uvijek nije mrtav i da javnost preolako pretvara njezin nestanak u ubojstvo.

Pike uživa svjetla reflektora filma i iskorištava ih na najbolji mogući način – njezin nastup je nevjerojatno uvjerljivo raznolik za potrebe različitih dijelova filma i emocionalnih reakcija publike, što dodatno pospješuje obrate s kojima nas film suočava. Ben Affleck možda nije raznoliko glumačko lice kao Pike i njegove uloge možda jesu nešto više tipske, no kao Dunne jednako dobro služi filmu kao Pike.

Ironično, Affleck i karakter njegove uloge srodni su po tome što su na sličan način izloženi nepovjerenju javnosti. Filmska publika već godinama podcjenjuje Afflecka zbog njegovih „grijeha iz prošlosti“ (Daredevil, Pearl Harbor, Pljačka stoljeća, Gigli), a sada ga je posebno zaskočila otkako je iznjedrilo kako će Ben u Batmanove tajice, no Affleck posljednjih godina pokazuje (Grad lopova, Argo, a sada i Nestala) da su ukorijenjene pretpostavke o njegovim mogućnostima čista glupost. Affleckov protagonist bori se s identičnom ishitrenošću javnog mnijenja i tu ne vjerujem da se radi o slučajnosti u castingu.

Suprotno Affleckovom progresu, David Fincher za mnoge već godinama bilježi regres, zbog čega je Nestala još veće osvježenje. Čudnovati slučaj Benjamina Buttona, Društvena mreža, Zodijak i Djevojka sa zmajevom tetovažom bili su nezadovoljavajući naslovi za nas koji smo odrastali na surovim i mračnim Fincherovim naslovima kao što su Sedam i Klub boraca, pa za neke čak i Alien 3, koji uz sve svoje mane jest nosio Fincherov prepoznatljivi pečat. S dvije režirane epizode Kuće od karata i Nestalom Fincher se očito vraća na pravi put i zaslužuje novu priliku publike.

Mogućnost manipulacije javnog mišljenja u Nestaloj najdidaktičkiji je aspekt filma i ujedno njegova najslabija točka. Iako su mogućnosti medija da manipuliraju vijestima i javnim percepcijama (posebno u Sjedinjenim državama) enormne, čime smo izloženi od početka filma, plastičnost se javnog mišljenja dovodi do apsurda u trećem činu filma, a prati ga i puno neuvjerljivije ponašanje likova i njihova izvedba.

S druge strane, „rupe“ u radnji filma nisu nepostojeće, ali nisu niti toliko prevladavajuće koliko to napuhuje internetska publika. Većina rupa koja se prigovara filma prije potpada pod definiciju nategnutosti, no valja uzeti u obzir da mnoge od njih film nasljeđuje od književnog originala. Dovoljna je indikacija, naposljetku, o kvaliteti filma da fanovi knjige uglavnom stoje iza ove ekranizacije.