Tko preživi pričat će: Vestern još nije mrtav, no...
Vestern još nije mrtav, ali MacFarlane pokazuje kako postoje brojni načini da mu se dođe glave.
Vestern još nije mrtav, ali MacFarlane pokazuje kako postoje brojni načini da mu se dođe glave.
Za vestern se desetljećima govori da je mrtav, iako se pod time obično podrazumijeva banalna činjenica da taj žanr jednostavno više nije tako popularan kao što je bio sredinom prošlog stoljeća.
A toga je, po svemu sudeći, svjestan i Hollywood, s obzirom da se filmski vesterni danas snimaju prilično rijetko, a kada dođu do ekrana obično daleko češće završe kao promašaji nego kao veliki hitovi.
U posljednje su vrijeme kao takvi zlosretni primjeri mogli poslužiti Kauboji i izvanzemljaci te Usamljeni osvetnik. Dodatni razlog za holivudske producente da se “ohlade” od vesterna moglo bi predstavljati i to da vestern slabo prolazi čak i kroz svoje žanrovske derivate, odnosno kao parodija.
Kao jedan od najuvjerljivijih primjera za to mogao bi poslužiti Tko preživi pričat će, najnoviji film Setha MacFarlanea koji se može “pohvaliti” ne samo lošim rezultatima na kino-blagajnama, nego i izuzetno lošim reakcijama od strane kritike.
Radnja filma događa se 1882. godine u Arizoni, gdje se protagonist, skromni i nenametljivi uzgajivač ovaca Albert Stark (MacFarlane) sve teže nosi s teškim životom pionira američkog Zapada, ali i spoznajom da taj život može biti svaki čas prekinut na nasilan i često spektakularno neugodan način. Starkovo nastojanje da to izbjegne po načelu “pametniji popušta”, odnosno izbjegavanje da svakodnevne poslovne i druge nesuglasice riješi uz pomoć revolvera ne samo da mu je donijelo reputaciju kukakvice, nego i dovelo do toga da ga ostavi djevojka Louise (Seyfried).
Pri tome još veće poniženje Albertu predstavlja to da ga je ona ostavila radi daleko bolje “partije” u liku Foya (Harris), ulickanog šminkera i vlasnika salona za muške brkove. Upravo u trenutku kada se Albert sprema dignuti ruke od svega i pokušati sreću pronaći u San Franciscu, u grad dolazi Anna (Theron), šarmantna djevojka koja se brzo sprijatelji s Albertom i nauči ga revolveraške vještine. One će Albertu dobro doći ne samo zbog nove eskalacije sukoba s Foyom, nego i zbog toga što je Anna, zapravo, pobjegla od svog supruga, zloglasnog odmetnika i ubojice Clincha Leatherwooda (Neeson).
Crni humor na neugodan način
Osnovna ideja za Tko preživi pričat će nastala je kada su MacFarlane i njegovi scenaristički partneri Alen Sulkin i Wesley Wild (s kojima je surađivao na svom prethodnom filmu Ted) počeli razgovarati o tome kako je život na Divljem zapadu bio nepodnošljivo težak, odnosno kako bi se od toga mogla napraviti crna komedija. Ta ideja, koja se može pronaći i u doslovnom prijevodu originalnog naslova – Milijun načina za umrijeti na Zapadu –odrazila se i kroz humor koji uglavnom koristi kontrast između nekih tada banalnih, ali neugodnih detalja svakodnevnice Divljeg zapada između suvremene civilizacije čija se dostignuća, uključujući “politički korektni” tretman različitih manjina, danas uzimaju zdravo za gotovo.
Neki od tih gegova smiješni su i pokazuju MacFarlaneovu inventivnost, a možda najbolje kratki vic u kome se neki od ultramodernih fenomena poput “sextinga” pokušavaju dovesti u kontekst komunikacijske tehnologije 19. stoljeća. MacFarlane je, isto kao i kod Teda, svoj film kalibrirao prema cenzorskom rejtingu “R”, pa se uz crni humor – uključujući prikaze bizarnih nesreća zbog kojih ljudi ginu na spektakularno neugodne načine – u Tko preživi pričat će mogu čuti brojne psovke, eksplicitne reference na razne nekonvencionalne seksualne aktivnosti, kao i prikazi raznih tjelesnih tekućina i izlučevina, koje ovaj put nisu isključivo ljudskog podrijetla.
Takvi sadržaji bi prije jedno desetljeće bili nezamislivi u prosječnoj holivudskoj komediji, ali sada sve rjeđe ukazuju na nekakvu subverziju etabliranih kulturnih normi, a sve više na nedostatak talenta da se film napuni nekim suvislijim sadržajem. Kod MacFarlanea se to najbolje odražava kroz to da je film umjetno “napumpan” na gotovo dva sata, a za što su najzaslužnije to da se pojedini “štos” reciklira ili razvlači do iznemoglosti.
Taj problem još više ističe vrlo dobra fotografija Michaela Barretta (koja na samom početku, bez previše veze s radnjom, gledatelju pruža impresivne prizore Doline spomenika), kao i glazba Joela McNeeleyja koja evocira najbolje partiture iz povijesti žanra, ali isto tako i publiku podsjeća koliko je Tko preživi pričat će sadržajno prazan.
MacFarlaneov film možda najlošije prolazi u neumitnoj usporedbi s četiri desetljeća starim Brooksovim Vrućim sedlima, filmom koji je dokazao kako se jedan žanr može urnebesno parodirati, a istovremeno mu odati počast. Vestern još nije mrtav, ali MacFarlane pokazuje kako postoje brojni načini da mu se dođe glave.
