„Svijet fikcije – trenutak u kojemu prikažem na koji sam način interpretirao svoje mišljenje"
Svaki od filmova prikazuje jedan aspekt društva i svaki od njih nosi jako snažnu poruku. Bezinović je spremno odgovorio na sva pitanja zainteresiranih sudionika. Odgovarajući je otkrio da njegova uloga kao redatelja nije prikazati što je realnost gledajući objektivno, nego ima svu čar prepuštanja subjektivizmu.
Svaki od filmova prikazuje jedan aspekt društva i svaki od njih nosi jako snažnu poruku. Bezinović je spremno odgovorio na sva pitanja zainteresiranih sudionika. Odgovarajući je otkrio da njegova uloga kao redatelja nije prikazati što je realnost gledajući objektivno, nego ima svu čar prepuštanja subjektivizmu.
Osječani su u subotu u Galeriji Waldinger imali priliku uživati u prvoj autorskoj večeri Filmske runde, reviji hrvatskog kratkog filma. Otvorio ju je poznati hrvatski redatelj Igor Bezinović. Igor kaže kako su svi njegovi filmovi spontani i kako mu je uvijek cilj pravoj osobi pristupiti na dobar način i dobar je film zagarantiran. Akademija koju je upisao nakon što je završio Filozofski fakultet mu je, kako kaže, dala samopouzdanje i smatra da su radionice koje je pohađao i koje, doduše, i dan-danas pohađa presudna stvar.
Autorska runda, FOTO: Danijel Jelaš
Podijelio je s publikom kako voli ograničenost, odnosno vremenski rok, što nije karakteristično za filmaše. Ono po čemu je ovaj mladi redatelj poznat je i prirodan proces kojim se vodi, odnosno reakcija na materijale
– Ponekad ono što ne zapišeš, a čega se sjetiš kasnije, bude najbolje.
Predstavio je dio svojih filmova, devet njih – Natprosječan, Cartolina De Momijan II, Vrlo kratki izlet, Susret, Čekanje, Kratki obiteljski film, Od Kršana do Peroja, Kierkergaard i Benjamin.
Natprosječan je kratki film od 19 minuta koji govori o beskućniku Mirku Kapoviću. Kamera ga prati od trenutka kada svoju robu i stvari sprema u grm na jednom dijelu Jaruna, dok ne napravi cijeli krug i ponovno ju pokupi. Tijekom pravljenja kruga u kameru priča o tome kako je 78 puta bio u pritvoru, kako mu je policajac razbio bocu alkohola koju je pio ispred trgovine, kako je natprosječan u kulturi, ljepoti i obrazovanju. Iako je svakako natprosječan u broju odlazaka u zatvor, zadivljujuće je vidjeti prljava čovjeka koji skuplja preostali duhan iz bačenih čikova kako bi ih smotao i zapalio, kako priča da živi izvanredno naspram 90 posto Hrvata koji se puno više žale nego što imaju razloga.
– Ne trudim se doseći visoku razinu sreće i svaki se dan osjećam ugodnije nego prošli dan.
Film Susret govori o traktoristima koji su na blagdan Tijelova 2009. godine zauzeli Vukovarsku ulicu u Zagrebu, ali ne o političkim pregovorima zbog tadašnjeg lošeg stanja u poljoprivredi, nego o potpori studentima Filozofskog fakulteta koji su neispavanim traktoristima donosili boce s vodom i ostalim pićem kako bi im olakšali čekanje kraja pregovora. Također su pravili i transparente kojima su molili građane da zatrube u znak potpore traktoristima. Dirljivi su dijelovi snimke i one u kojima isti ti građani zaustavljaju svoje automobile i iznose vrećice s hranom i pićem kako bi svima olakšali neprospavane noći.
Čekanje je još jedan kratki film koji u 3 minute govori o štrajku radnika Dina Petrokemije na Krčkom mostu 2012. godine jer nisu dobili plaću 8 mjeseci. Dosta je paradoksalno to da su kamere pitale turiste znaju li što se događa i zašto stoje u zastoju. Svi su turisti znali što se događa, osim Hrvata. Pametnom dosta.
Svaki od filmova prikazuje jedan aspekt društva i svaki od njih nosi jako snažnu poruku. Bezinović je spremno odgovorio na sva pitanja zainteresiranih sudionika. Odgovarajući je otkrio da njegova uloga kao redatelja nije prikazati što je realnost gledajući objektivno, nego ima svu čar prepuštanja subjektivizmu. Na pitanje jedne zainteresirane djevojke iz publike zašto u filmu Susret ne prikazuje i političare nego samo seljake i studente, tj. zašto je naklonjen samo jednoj strani, Igor iskreno odgovara:
– Ne znam ništa o poljoprivredi, ali skroz empatiziram sa seljacima i studentima. Ljudi prosvjeduju,a ja sam aktivist i to podržavam. Da sam htio biti objektivan i tako sagledavati stvari, bavio bih se znanstvenim radovima, a ne umjetnošću.
Nadovezujući se za tu tezu, rekao je kako sami odlučujemo što mislimo. Ljubav prema socijalnim temama stvorila se još dok je bio srednjoškolac, a kasnije je tu ljubav pretočio u film gdje su mu se mnogi ljudi otvarali, iako im je on bio potpuna enigma. Nada da će mu se to stvaranje empatije prema takvim slučajevima u nekoj skoroj budućnosti i vratiti.
