Studenti HKS-a snimili seriju, ne boje se riskirati i žele probuditi ljubav prema filmu
Porazgovarali smo s dvojicom studenata koji uz fakultetske obaveze odlučuju svoje slobodno vrijeme provoditi na setu. Popričali smo o kakvom je to novom projektu riječ, kako je sve započelo, ali i o problemima hrvatskog filma.
Porazgovarali smo s dvojicom studenata koji uz fakultetske obaveze odlučuju svoje slobodno vrijeme provoditi na setu. Popričali smo o kakvom je to novom projektu riječ, kako je sve započelo, ali i o problemima hrvatskog filma.
Upoznajte dvojicu prijatelja koji su jednog kišnog popodneva na putu do Gradske knjižnice počeli razvijati ideju i odlučili snimiti studentsku miniseriju. Riječ je o seriji od četiri epizode koja nosi naziv SkyHopper, nastalu po motivima Alise u zemlji čudesa, Peaky Blindersa i True Detectivea.
Marin Pavelić i Domagoj Puljizović studenti su treće godine komunikologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Obojica su veliki obožavatelji filma i gušt im je raspravljati o novitetima na filmskoj sceni. Prve uratke snimili su još u osnovnoj školi i nisu posustajali. U razgovorima o tome što vole vidjeti na platnu, a što ne, odlučili su napraviti vlastiti projekt. Fakultetske im obaveze ne ispaštaju i nije im žao riskirati. Domagoj kaže da svaki put kada bi dobio inspiraciju, zvao bi Marina, pa čak i kada bi spavao. Ističu da su novi članovi uvijek dobrodošli, samo je potrebna želja.
Odmah u sridu: o čemu se radi u seriji i koja je njezina specifičnost?
DOMAGOJ: U seriji student Luka, glavni protagonist, pokušava svrgnuti, tj. ući u trag misterioznoj organizaciji koja distribuira novu drogu među mladima u Zagrebu, otkriti identitet čovjeka na vrhu i srušiti ga prije nego što mu vrijeme istekne. Još je zapravo bitno spomenuti da su jedni od velikih utjecaja serije koje smo gledali, poput Peaky Blindersa, Gothama i True Detectivea, te neki literarni elementi poput Alise u zemlji čudesa.
Planirate li neku premijeru u Zagrebu? Zna li vaš fakultet čime se bavite? Kakve su reakcije drugih?
MARIN: Da, još dogovaramo na našem fakultetu da održimo jedno prikazivanje na kojem bi naravno došao naš odjel komunikologa, ali i svi koji su zainteresirani jer naši profesori isto su pokazali interes i žele vidjeti čime se mi to bavimo.
DOMAGOJ: Imali smo tri premijere. Održane su u Jastrebarskom, tamo je bila prva, u jednom art-caffeu, zatim u Sesvetama, u Sveučilištu, i još u Kinu Marof. Nakon toga smo na Youtubeu izbacili epizode. Publika je oduševljena.
Zovete se CFX. Tko je smislio naziv tima?
MARIN: Sad se toga ne sjećam više. To sam ja pokrenuo s Andrijom Jugovićem, svojim najboljim prijateljem koji se usmjerio više na montažu. Sve je počelo kada sam imao 11 godina. Čak sam počeo raditi kratke filmove s legićima. Stop motion, to se tako zove. Slikaš, pomakneš lik, opet slikaš i tako dok ne poludiš. I onda s vremenom sam ja, 'ajmo reći, uvodio druge ljude i počeli smo baš snimati s pravim glumcima, osmišljavati priče. Youtube kanal pokrenuli smo 2011, na njemu danas objavljujemo i na njemu ide serija. Zove se Croatia Effects ili, još mi to zovemo skraćeno, CFX.
Koliko vas je u timu?
Brojeći sve skupa – ispred kamere i iza – dvadesetak; snimateljica Sara Horvatić, kostimografija Monika Jugović, montažer Andrija Jugović. Sara je bila velika pomoć zato što dolazi s većim iskustvom i znanjem.
S čime ste prvo započeli?
MARIN: Prvo su počeli kratkometražni filmovi i, ako ćemo s početka 2011, to su bili ovako skečevi ili kao mi dečki neka upucačina, ali je s vremenom to prešlo u nešto ozbiljnije.
Jeste li bili na nekim festivalima?
Bili smo par puta na Reviji studentskog filma. 2018. smo osvojili nagradu za najbolji studentski kratkiž, za film Underground Monopoly, koji postoji na Youtubeu, pa se može pogledati. A sad s mojim zadnjim filmom, koji još nije objavljen zato što ga šaljemo na festival, uspjeli smo proći na prvi festival izvan Hrvatske, i to čak u Keniju – Slum Film Festival.
Kako oni funkcioniraju?
Kada sam slao izvan Hrvatske, to ide preko stranice Film Freeway i onda se samo čekira na koje festivale šalješ i onda, ako si primljen, oni će ti se javiti. To su većinom manji festivali kao što je i Revija studentskog filma. A kod nas to je još uvijek malo stari način – popuniš link i onda pošalješ. Nije još preko te stranice na kojoj ima sve više festivala.
Ima li kod nas prilika za mlade koji se bave amaterskim snimanjem?
Sve više! Zato što je sve više i festivala. Svake godine vidim da uvijek nastane barem jedan novi festival. Naravno, imamo mi tu stare; najpoznatiji poput Zagreb film festivala, Dana hrvatskog filma i našeg najvećeg – Pule.
Marine, tumačiš glavnu ulogu, režiraš, pišeš. Kako si stigao to sve za ovaj projekt? Je li bilo teško?
Ja sam tu multitaskao; glumio, pisao i režirao, a onda još, kada je trebalo, i montirao. Andrija, koji je glavni montažer, nije stizao zbog posla, pa sam ja uskakivao sa svojim ograničenim znanjem montaže. Težina montaže ovisi o tome koliko ste dobri na setu bili, tako da kako koji dan, jedan je bolji, jedan ne.
Koji je vaš cilj? Na koji festival žarko želite?
MARIN: Sve! Ali sigurno na Dane hrvatskog filma jer je to baš za kratkometražni, ali i ZFF. To bi bilo veliko veselje, ali i čast.
DOMAGOJ: Specifičan cilj općenito CFX-a kao filmske družine jest probuditi ljubav prema filmu i općenito filmskoj umjetnosti u drugima. Pokazati drugima da se i s malo novaca, malo sredstava te puno volje i ljubavi prema onome što se radi može napraviti nešto dobro i zanimljivo.
Jeste li se susreli s nekim neugodnostima prilikom snimanja?
DOMAGOJ: Pa ja bih zapravo rekao da nije bilo prevelikih neugodnosti. Bilo je zapravo puno komičnih situacija koje mislim da će nam ostati u sjećanju. Većina stvari koje smo dogovorili bila je besplatna, objasnili smo im da smo studenti, filmska družina. Međutim, nije sve išlo tako glatko, neki su zahtijevali novčanu naknadu. Tako za neke scene, u jednom kafiću u kojem smo snimali, trebali smo uplatiti sitan iznos. Načelno nas nije previše iznenadilo jer smo znali da nešto moramo dati i uložiti da bismo dobili natrag.
Što mislite o hrvatskom filmu? Je li možda u krizi?
DOMAGOJ: Je li u krizi, to mi je teško reći. U svakom slučaju znam da se film mora prilagoditi vremenu, specifičnom okruženju i, naravno, kontekstu države. Mislim da je kvaliteta opala u odnosu na na neka vrhunska postignuća 60-ih godina. Meni osobno kada netko spomene hrvatski film, to nažalost u posljednje vrijeme ima negativnu konotaciju.
Što za vas znači bavljenje ovim poslom? Može li se ovo nazvati poslom ili hobijem?
DOMAGOJ: Nedovoljno sam posvećen tome da bih to nazivao poslom, a opet provodim previše vremena, pogotovo kada sam u pripremanju nečega kao ovog našeg zadnjeg projekta da bih to samo nazvao hobijem. Za mene to znači ljubav, način da iskažem svoj talent.
