„Pukovnik ptica”–mogu li samo luđaci krenuti naprijed?
Nazočili smo premijeri predstave Vinka Brešana –„Pukovnik ptica”, temeljenoj na istoimenoj višestruko nagrađivanoj drami bugarskog pisca Hrista Bojčeva.
Nazočili smo premijeri predstave Vinka Brešana –„Pukovnik ptica”, temeljenoj na istoimenoj višestruko nagrađivanoj drami bugarskog pisca Hrista Bojčeva.
Hristo Bojčev, bugarski književnik, napisao je satiričnu dramu Pukovnik ptica sredinom devedesetih godina kao komentar na postkomunističke težnje istočnih država za pripajanjem Europi. Drama je ostvarila izuzetan uspjeh te je do danas uprizorena u većini europskih zemalja, a Bojčev je za nju, na Međunarodnom natjecanju dramskih pisaca British Councila 1997. godine, osvojio Nagradu za najbolji dramski tekst u konkurenciji od 400 dramskih tekstova iz cijeloga svijeta. U Kerempuhu smo je gledali u režiji Vinka Brešana, jednog od najpoznatijih i najgledanijih hrvatskih redatelja.
U predstavi sedmero sredovječnih mentalnih bolesnika – svaki sa svojom nesretnom prošlošću, dane krati prebivajući u umobolnici. Susrećemo ih u stanju potpune individualizacije i izolacije od društva, ali i jednih od drugih – Fetisov (Dražen Čuček) slini u kutu, Daud (Vilim Matula) pokušava probuditi svoju “muškost”, Pepa (Branka Trlin) zbraja svoju nebrojenu klijentelu s “Dunavskog mosta” i moli Boga za oprost grijeha, Jordan (Mate Matišić) svira svoje melodije, Matej (Vedran Mlikota) se skriva ispod kreveta plašeći se da ga netko ne pregazi dok Kiro (Marko Makovičić) vreba priliku za krađu. Iz stanja neprekidne zaokupljenosti samima sobom budi ih jedino gluhi Hačo (Nikša Butijer) u trenutcima kada pali oronuli televizor bez tona i, tobože, s usana reportera čita dnevne novosti svojim sustanarima. Novosti su uvijek iste - “Ujedinjeni narodi u okupirane zone šalju pomoć koju zaustavljaju neprijateljske snage, odlučili su početi sa slanjem pomoći iz zraka...” i tako ukrug sve do dolaska Doktora (Borko Perić). Taj dolazak likovima pruža nadu u izliječenje, no doktor je samo ovisnik o morfiju koji ni sam ne zna izaći iz začaranog kruga inertnosti.
Prekretnicu u radnji pruža tajnoviti sanduk UN-a koji pada s neba. Unutar njega, umjesto hrane i lijekova, likovi nalaze vojnička odijela, nimalo metaforički detalj uzimajući u obzir okolnosti ratova za neovisnost. Nakon nekoliko vojničkih povika budi se Fetisovljeva šizofrenija koja ga pretvara u inspirativnog pukovnika čiji glavni zadatak postaje implementiranje filozofije “ustroja” u kaos umobolnice. Deklarira kako: “Stroj u nama čeliči svakog čovjeka, svako društvo, svaku vojsku, zato što je duh jedne vojske, naime, u unutarnjem ustroju svakog njezinog vojnika u stroju.” I doista, pod pukovnikovim vodstvom skupina luđaka postaje dio Ujedinjenih naroda, a takvima ni Strasbourg, kao njihov krajnji cilj, nije daleko.
Jednostavna bijela pozadina, s bolničkim krevetima čije visinske razlike unose razigranost i dinamiku u scenografiju, čine odgovarajuću pozadinu ovoj crnoj komediji. Glumci dobro nose svoje karikaturalne likove, a slapstick momenti i pretežno lascivni humor unose repetitivnost koja prečesto odvlači pažnju gledatelja od nekih zanimljivih monologa. Brešan je u svojoj interpretaciji liku doktora oduzeo pripovjedačku i komentatorsku funkciju, kakvu mi je namijenio Bojčev u polaznom tekstu te na taj način gledateljima uskratio vezivno tkivo prikazanih scena. Doktor je u predstavi sveden na karikaturu ovisnika koja većinom ili spava ili se “puca morfijem”, čime njegovo pridruživanje luđacima i finalno preuzimanje vodstva čini pomalo nejasnim i nedorečenim.
S druge strane, neke dijelove drame izvrsno prilagođava aktualnim društvenim temama. Naime, prilikom prikaza “tajnog glasovanja” pukovnik Fetisov iz svoje ruke, motreći svoje glasače pomno, nudi na odabir crne papiriće za “ne” i bijele papiriće za “da”, pri čemu, naravno, svi članovi postrojbe odabiru bijele papiriće koje smještaju u glasačku kutiju. Slijedi prebrojavanje – Fetisov grubo okreće glasačku kutiju iz koje ispada nebrojeno mnogo bijelih glasačkih listića - podsjećamo, glasača je samo osmero, nakon čega ushićeno proglašava kako je mnoštvo jednoglasno izglasalo pridruživanje sustavu UN-a. Kroz cijelu se predstavu proteže motiv ptica koje, kao i ljudi, tijekom oskudne zime migriraju u plodnije i prosperitetnije krajeve.
Pukovnik ptica u trenutku svoga objavljivanja biva izrazito aktualna drama – progovara o težnji bivših komunističkih država za pridruživanjem “civiliziranoj Europi”, ali i o istovremenoj sumnji u taj ideal. Danas, nakon provedbe željenog iz koje je proizašao porast životnog standarda, ali i mnogo iznevjerenih očekivanja, takvo čitanje nije najzanimljivije. U današnjim je okolnostima puno relevantnije pitanje zajedništva, koje u drami nažalost proizlazi iz vojnog ustroja, a koje vodi ostvarivanju cilja. Luđacima je u drami potreban vođa koji bi ih trgnuo iz pasivnosti i u njima kreirao težnju za nečim, bilo čim. Jesmo li i mi luđaci koji se bez autoritarnog vođe ne mogu maknuti iz pasivnog stava promišljanja o prošlosti ili se jedino luđaci mogu natjerati na djelovanje, čiji je ishod uvijek neizvjestan?
