Potok, malo ajvara i Teatra Exit
Predstava „Kako misliš mene nema“ jedno je od najgledanijih hrvatskih kazališnih ostvarenja. Ako je niste pogledali u proteklih 10 godina, krajnje je vrijeme.
Predstava „Kako misliš mene nema“ jedno je od najgledanijih hrvatskih kazališnih ostvarenja. Ako je niste pogledali u proteklih 10 godina, krajnje je vrijeme.
Prvi sam se put uvjerila da Filip Juričić doista zna glumiti kada je utjelovio Shakespeareovog Petruccija u Komedijinoj Ukroćenoj goropadnici. Nakon odgledane izvedbe neumorno sam citirala stihove one koju je krotio, ali mi je ipak njegovo umijeće najkristalnija uspomena na predstavu koju više nemamo prilike vidjeti. Neovisno o tome, čini se da je njegov izbrušeni talent prisutan niz godina, ali mi je to nekako promaknulo, i to mojom krivnjom.
Još je 2007. godine odigrao jednog od dva lika uspješnice Kako misliš mene nema. Pritom doista mislim – uspješnice. Naime, riječ je o predstavi Ivice Boban koja je nastala kao projekt Majstorske radionice ADU-a i Teatra Exit na tragu studijskog istraživanja i ispitne produkcije iz glume i scenskog pokreta na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Danas je jedna od najgledanijih Exitovih predstava, ali i jedno od najgledanijih hrvatskih kazališnih ostvarenja u prvom dijelu 21. stoljeća. Prošlog sam utorka shvatila i zašto.
Uz Filipa Juričića na pozornici stoji Amar Bukvić. Zajedno oduševljavaju. Unatoč ogoljenoj sceni ovom ostvarenju ne manjka raskoši, i to one glumačke, zbog čega ne čude nanizane glumačke nagrade. Iz trenutka u trenutak obojica spretno uskaču u nove uloge jasno ih razlikujući od prethodnih, pri čemu ih ne sputavaju ni minimalne kostimografske promjene.
Amar, kao priprosti mladić koji svoju egzistenciju osigurava postavljanjem plakata po zagrebačkim ulicama, i Filip, kao autolakirer, grebu po rubovima društva izmjenjujući se u povećem broju likova tijekom nešto više od dva sata – postaju narkoman, doktor, Milan Bandić... Izazivajući smijeh prepune dvorane, daju ozbiljnu opasku društvu danas, ponovno spretno, po mom sudu. Razotkrivaju pukotine u kojima je čovjek zabrazdio te nas upozoravaju na ono što je pošlo po krivu.
Isprva su, kao u svakoj kazališnoj priči, obični glumci koji oživljavaju likove opisane na papiru, likove koji ne postoje koliko god ih realnima doživljavali. Kasnije postaju ono što oni jesu – Amar i Filip – oni koji će sami završiti priču svojih likova na sebi svojstven način. Ako je publika i pomislila da ih možda i nema, baš su Bukvić i Juričić prisutni na sceni – glavom, bradom i svojim stvarnim životima. Puštaju masu da se uvuče u njihovu privatnost aludirajući na vlastite (ne)uspjehe – Bibine svjetove, ljubavi u zaleđu, pa i prebrođene depresije.
To što su glumci u igranju ove predstave neumorni i nakon čitavog desetljeća izvođenja, segment je koji posebno oduševljava. Još uvijek surađuju s publikom te je oblikuju i čine aktualnom osvježavajući je bolno smiješnim crticama iz svijeta mađarske bodljikave žice i Todorića.
Kada bih prepričavala radnju, što neću učiniti, ispričala bih jednu vrlo jednostavnu priču. Kada bih dublje ulazila u slojeve ovog kazališnog ostvarenja, počastila bih simpatični dvojac, ako se smijem tako izraziti, jednim dugim tekstom punim riječi hvale. Međutim, ovo nije Ukroćena goropadnica koja je iščeznula sa zagrebačkih kazališnih dasaka, već je ovo djelo koje dandanas, 10 godina nakon, puni dvoranu poznatog kazališta u Ilici 208. Vjerujem da je broj izvedbi nemoguće povećati zbog obveza koje Bukvić i Juričić imaju u Gavelli i Komediji, svojim matičnim kazalištima, stoga na vrijeme ugrabite svoje ulaznice za iduću i napokon otkrijte zašto i vama treba potok, malo ajvara. I malo Exita.
