Ovo. Je. Farsa.
Sullivan Stapleton nije Gerard Butler. Bullet time postaje i više nego blago isfuran. Atenjani, barem u holivudskim ekranizacijama Franka Millera, nisu Spartanci.
Sullivan Stapleton nije Gerard Butler. Bullet time postaje i više nego blago isfuran. Atenjani, barem u holivudskim ekranizacijama Franka Millera, nisu Spartanci.
Nisam bio veliki fan prethodnika ovog filma, 300 iz 2007. godine, ali njegovim polu-dokumentarnim krvavim i nabrijavajućim stilom jesam bio zabavljen. 300 je bio jedan od onih filmova koji se s pravom zovu generacijskim čudima tehnike, posebno u pogledu prikaza bitke. Bullet timeu, koji je tada već imao staž od kojih desetak godina, dodana je posebna dimenzija time što je usporavanju scene i njezinom smrzavanju dodana intezivna rotacija kamere i blisko fokusiranje na svu tu lipteću lažnu krv kojom ovaj serijal ruši tržišnu cijenu. Pa što ako priča nije bila posebno duboka i što su likovi bili površni povijesni tipovi uz dimenziju spartanske krvožednosti? Samim stilom i mitskim prikazom spartanskih nadljudskih ratnika, njihovih borbenih tehnika i strategija i okrutne ideologije bili smo sasvim dovoljno zaokupirani, a Termopilski klanac na filmu bio je stepenica više od Jacksonove Bitke kod Helmove klisure iz Dvije kule. Inovacija u 300, u njenom tehničkom i stilskom dijelu, bila je dovoljna da filmu osigura veliku pozornost u pop kulturi.
Zašto nastavak ne uspijeva? Zato što pokušava sedam godina kasnije ponoviti ono što više nije tako novo i radi to s puno manje stila. 300: Uspon carstva, kronološki gledano, nastoji ne toliko biti nastavak, koliko usporednik s onime što se događa u jedinici. Film se u retrospektivi osvrće na bitku kod Maratona koja za jedno desetljeće prethodi Termopilu i kojom se dramatično povezuju sudbine protagonista s grčke i perzijske strane. Temistoklo (Sullivan Stapleton) tamo ubija tadašnjeg perzijskog cara Darija, tjerajući njegova nasljednika Kserksa (Rodrigo Santoro) u osvetničko bunilo i "božansku" transformaciju (film se uostalom i bazira na stripovskom naslovu Xerxes Franka Millera).
Tada doznajemo i priču o Artemiziji (Eva Green), perzijskoj generalici grčkog porijekla, koja jednako halapljivo žeđa za osvetom zbog pokolja njene obitelji kojeg su počinile hoplitske postrojbe. Radnja filma skače deset godina u budućnost, neposredno prije termopilskog posrnuća iz 300, fokusirajući se na pomorske bitke koje su neposredno uslijedile: bitku kod Artemizija i, na samom kraju filma, bitku kod Salamine. Prikaz tih bitaka na sličan je način pretjeran kao i kod Termopilskog klanca, samo što je, za razliku od postepenih koraka o spartanskog vojnoj nadmoći i tehnikama kroz koje nas se provodi u prethodniku, ovdje težište više na tome koliko su Perzijanci tragikomično nesposobni, nego što su Atenjani vješti. Možda je fama o Spartancima koja je plijenila pozornost u prvom dijelu visoko postavila ljestvicu, ali imam dojam da se od Temistokla, prepredenog i genijalnog mornaričkog vojskovođe, ali i ostalih Atenjana, moglo napraviti nešto puno bolje od djelomične imitacije Spartanaca i govorancija o slobodi i ujedinjenoj Grčkoj. Film sugerira da su Atenjani izuzetno sposobni u postavljanju zamki u koje Perzijanci prelako upadaju i da lako čitaju perzijanske strateške pokušaje, ali nedovoljno da bi ih se prometnulo u "polubožanstva" (kako ih film oslovljava) spartanskog stila. Temistoklova generalska svita izgleda kao hrpica izviđača u usporedbi s Leonidinim izmučenim krvožednicima.
Vratimo se perzijskoj ratnoj maloumnosti. Ovdje je ideja o perzijskom ratovanju topovskim mesom dovedena do takve krajnosti da se Artemizija, koja je u filmu promaknuta u glavnog negativnog lika, može zabaciti u stolicu i žrtvovati par desetaka tisuća svojih trupa i par stotina brodova samo da bi uživala u estetici atenske pomorske domišljatosti i u svojim zapovjednim redovima potražila kojeg vrijednog vojskovođu. S druge strane, Artemizija je u svom prilagođenom sado-mazo štihu daleko najbolje zamišljen i izveden lik u filmu (što ne govorim samo zato što Eva Green nudi jedini ženski toples pored mora plećatih muškaraca). Green se izdiže iznad ostalih drvenih likova i njihovih izvedbi te svih forsiranih dijaloga i motivacijskih govora uspijevajući se jako dobro prilagoditi upečatljivoj perverziji svoje uloge. Ostali likovi kao da su od redatelja Noama Murroa dobili uputstva tipa „hoću da se napneš i imaš konstipiran pogled“. To vrijedi i za povratnicu, spartansku kraljicu Gorgo (Lena Headey) koja je prema ovom filmu jedina druga žena starog svijeta (nešto kao princeza Leia u Ratovima zvijezda). Ni Sullivan Stapleton sigurno ne odskače od sveopćeg drvenila. Njegov Temistoklo nije niti solidno napisan kao Butlerov Leonida. Iako kritičari u pravilu opraštaju glumcima nedomišljatost njihovih scenarista i redatelja, Stapleton ne daje dovoljno ni s onim što mu je ponuđeno. Izvedbe njegovih govora uđu na jedno uho i izađu kroz drugo deset sekundi kasnije, a njegova interakcija s pobočnicima, koja je također već dozlaboga tipizirana u ovakvim filmovima, podsjećajući na slične blockbustere poput Sudara titana i Troje, u potpunosti je za zaborav.
Naći će se purista koji će iskazati nezadovoljstvo ovom franšizom zbog njenih povijesnih netočnosti. Ja nikako nisam jedan od njih, posebno uzevši u obzir da je film ekranizacija Millerovih stripova, koji i sam pristupa tematici s pozamašnom dozom pjesničke slobode. Miller u priči uzima obrise povijesnih događaja i prilagođava ih svom osebujnom stilu, što je za mene sasvim uredu. Ipak, tužno je vidjeti da je zanimljiva povijesna ličnost poput Temistokla svedena na ovako nezanimljivog filmskog lika. Tako je. recimo. činjenica da je Temistoklo posljednje godine života proveo služeći Perzijancima, nakon što je protjeran iz Atene, mogla biti lijepo uklopljena u njegovu interakciju s Artemizijom koja ga dobar dio filma pokušava zavesti u perzijske redove. Ili je pak Temistoklova povijesna sklonost mladićima mogla biti uklopljena u ono što mnogi smatraju homoseksualnim tenzijama franšize (iako u filmu postoji jedna rečenica koja bi na ovo mogla aludirati). Nismo dobili puno ni od njegove opjevane strateške domišljatosti. Tako je, eto, Temistoklo ogoljen na sve moguće načine.
Film je, kao što se i očekivalo, melem za oči. Nažalost, prokušani specijalni efekti iz jedinice ovaj su put previše forsirani do razine na kojoj postaju smiješni. Kad ti i u prikazivanju scena seksa trebaju 300-vski aerodinamični efekti, onda znamo koliko je sati. Sve ti efekti zanimljivi su i vrijedni pozornosti... nekih pola sata. A onda postanu ofucani i dosadni.
E, da, soundtrack je dobar. Poslušajte soundtrack.
