Otkrivamo o čemu je riječ u romanu koji je stao u jedno slovo – „V.”

Čitatelji često znaju reći da su neku knjigu progutali za dan ili dva, ali ovo postmodernističko štivo neće biti još jedno u nizu – ovoga će puta knjiga progutati čitatelja. Debitantski roman iz pera američkog autora Thomasa Pynchona pod kratkim, ali intrigantnim naslovom V. ugledao je svjetlo dana 1963. na engleskom jeziku, a prvi hrvatski prijevod dobio je tek 2019. kada se u koštac s njegovim prevođenjem za izdavačku kuću Vuković & Runjić uhvatila Maja Tančik.

Vrijeme čekanja na hrvatsko izdanje romana V. odužilo se na više od pola stoljeća zahvaljujući specifičnom jeziku kojim je napisan. Bogat leksik koji obiluje igrama riječi i metaforama zahvaća različite stilove – od razgovornog jezika američkih mornara prepunog pogrdnih i uvredljivih izraza do znanstvenih i stručnih pojmova iz područja medicine, stomatologije, matematike i fizike te umjetnosti poput glazbe i slikarstva. Imajući sve to na umu, nije nimalo začuđujuće što je upravo prevoditeljica romana V. dobitnica nagrade Ministarstva kulture za najbolje ostvarenje na području književnog prevodilaštva u prošloj godini.

Noć natapa ulicu kao crna rijeka; teče niz kanale, vrtloži se oko gležnjeva. Kao da je cijeli grad pod vodom; nova Atlantida pod noćnim nebom. Je li to samo noć obavila Vallettu? Ili i neki ljudski osjećaj; „ozračje slutnje”.

Formalno gledajući, roman se sastoji od 16 poglavlja i epiloga, ali njegova sadržajna kompleksnost može se usporediti sa slagalicom čiji su se dijelovi izgubili po cijelom svijetu. Protagonisti su Benny Profane, mornar otpušten iz američke ratne mornarice koji dane provodi tumarajući istočnom obalom SAD-a i radeći kao nadničar, i Herbert Stencil, svjetski putnik u potrazi za tajanstvenim entitetom V. za čije je postojanje saznao iz spisa svojega oca, bez traga nestalog na Malti 1919. Međutim, nedostaju dijelovi koji će barem naslutiti tko, što ili gdje je zapravo V. – možda engleska djevojčica Victoria u Aleksandriji, štakorica Veronica u njujorškoj kanalizaciji, vulkan Vezuv u Napulju, Botticellijeva Venera u firentinskoj galeriji, misteriozni Vheissu ili pak država Venezuela. 

Ali V., tko god da je bila, možda bijaše progutana u prozračnim renesansnim prostorima toga grada, utkana u platno bilo kojeg od tisuću remek-djela svjetskog slikarstva, bar se tako Stencilu činilo. No bijaše otkrio činjenicu ključnu za svoju potragu: da je na neki način, premda možda tek izokolno, povezana s jednom od velikih urota ili predokusa Sudnjeg dana...

Na čitatelju je da okrećući stranice krene u potragu za tragovima u obliku događaja, ljubavi, tajni, tragedija, izmišljenih i stvarnih povijesnih priča te komičnih anegdota iz života suvremenog američkog društva, ali ti tragovi ne slijede kronologiju vremena, nego su, kako po različitim krajevima svijeta, tako i u pripovijedanju – razbacani. Potpunu sliku uzročno-posljedičnih veza čitatelj može imati samo ako je pročitao svih 495 stranica jer često prvo nailazi na posljedicu pa tek nakon nje otkriva uzrok. Iako se na trenutke Pynchonovo pripovijedanje može učiniti nepovezanim, to nikada nije doista tako jer ništa nije rečeno slučajno, a apstraktnost takvog načina pripovijedanja zaslužna je za poetičan dojam koji roman ostavlja. 

– A zašto ćeš skakat?
– Čovječe, dosta mi je života, samo to – zavapio je Ploy.
– Zar ti ne znaš – rekao je Dahoud – da je život najdragocjenije što imamo?
– Ha-ha – rekao je Ploy kroza suze. Zašto?
– Jer bismo – rekao je Dahoud – bez njega bili mrtvi.

U duhu postmodernizma Pynchon na ironičan i satiričan, ali često i surov način, ističe negativne strane svijeta u 20. stoljeću zahvaćenom dvama ratovima u kojima nijedan pojedinac ni civilizacija u cjelini nisu prošli bez posljedica. U jednome od poglavlja tako govori o stvarnim sukobima između Nijemaca i domorodaca u njemačkim afričkim kolonijama kojima početkom prošlog stoljeća brutalnosti i stradanja nije nedostajalo.

S jedne strane nalazila se popaljena zemlja, zasuta sivom kamenom prašinom i zakrčena tijelima i dijelovima tijela koji su nekoć pripadali Bondelima. – Bombe – komentirao je Foppl. – To nas je probudilo. – Netko je odozdo donio vino i čaše i cigare. Harmonikaš je uzeo svoje glazbalo, ali su ga nakon nekoliko taktova ušutkali: nitko na krovu nije želio da mu promakne i najmanji zvuk smrti koji bi do njih mogao doprijeti.

Profaneovo čitanje novina zapravo se svodilo na prvu stranicu New York Timesa. Ako na njoj nije bilo podcrtanog masnog naslova, to je značilo da je sa svijetom sve u redu, bar koliko to može biti. – Bliski Istok, kolijevka civilizacije, možda će biti i njezin grob.