„Osječki long, long play” progovara o Osijeku, ali i stanju države tijekom zadnjih 30 godina
Tekst Branka Kostelnika u dramatizaciji Davora Špišića pretvoren je u rock melodramu „Osječki long, long play” koja kroz priču jednog benda i života njegovih članova oslikava kroniku jednog grada, političko stanje države te nastanak novog vala u zadnjih 30 godina prošlog stoljeća.
Tekst Branka Kostelnika u dramatizaciji Davora Špišića pretvoren je u rock melodramu „Osječki long, long play” koja kroz priču jednog benda i života njegovih članova oslikava kroniku jednog grada, političko stanje države te nastanak novog vala u zadnjih 30 godina prošlog stoljeća.
Grupa mladih Osječana osniva rock bend i žele snimiti svoju prvu long play ploču. No pritom nailaze na niz otpora i podmetanja: od korumpiranih radijskih urednika i neznalica u diskografskim kućama, preko Udbe koja ih prati jer imaju oštre i nesmiljeno kritičke tekstove usmjerene protiv tadašnjih centara moći, pa sve do roditelja koji ih uopće ne razumiju. Ukratko, riječ je o predstavi osječkog HNK-a, tj. o predlošku koji je dramaturg i redatelj Saša Anočić glazbom i lokalitetima poznatima starijim stanovnicima Osijeka pokušao pretvoriti u mjuzikl o nostalgiji za prošlim vremenima.
Osječki long, long play stvara mnoge paralelne radnje: emocionalne priče o članovima samog benda, djelomično ironiziranu političku situaciju, a humor se stvara sporednim scenama i likovima poput članica ženske grupe Snajperke (koje utjelovljuju Ivana Soldo Čabraja, Matea Grabić Ćaćić i Dina Vojnović) te roditelja članova benda, prijatelja, groupies djevojaka, predstavnika medija, depresivaca, lutalica, huligana, udbaša, kafanskih pjevačica. Problem je same predstave što se stvara nekoliko priča koje se ne razrađuju dovoljno, pa su sve samo površno obrađene, što ne bi bilo loše da je predstava napravljena u maniri pravih mjuzikala u kojima je priča samo pozadina za glazbu, ali u ovom su slučaju te dvije sastavnice u većini slučajeva nepovezane. Pojedini songovi opisuju radnju, ali većina ih je samo glazbena pozadina (na kojoj su radili skladatelji Branko Kostelnik i grupa Roderick te glazbeni suradnik Damir Šenk) kojom se trebalo referirati na određenu godinu u radnji.
Songovi su izvrsno otpjevani i odsvirani te je sama glazba bila užitak. Ivan Ćaćić bio je odličan kao Brca, a djevojke iz publike na kraju su se čudile gdje je nestao zgodni mladić kada je glumac skinuo šminku i periku. Antonija Pintarić uglavnom je odlično izvela songove kao Jana, dok je Duško Modrinić stvorio vrlo zgodan lik Geze. Od ostalih je likova Vladimir Tintor kao pjesnik Čarli izgradio lik koji je možda trebao dobiti svoju vlastitu predstavu, a Domagoj Mrkonjić i Matija Kačan bili su duhoviti žicari i pripovjedači koji se ne mijenjaju nimalo kroz desetljeća.
Sve u svemu, predstavu vrijedi pogledati, iako ju je lakše razumjeti ako ste pripadnik generacije koja je krajem prošlog stoljeća živjela u Osijeku. Sam je autor izjavio: – Ne znam bi li ljudi razumjeli ako bih ih ja pozvao na predstavu i rekao: Drage lege i legice, najljepše butre, navratite kod bracike bez mikika na predstavu tako laćarnu. Bez dumine!?
