„Onaj koji spozna sebe, spoznao je i Boga“
Viktor Horváth nas u romanu „Tursko zrcalo“ odvodi u svijet džamija, kupelji i harema u kojem sasvim neočekivano uz puno smijeha upoznajemo sami sebe.
Viktor Horváth nas u romanu „Tursko zrcalo“ odvodi u svijet džamija, kupelji i harema u kojem sasvim neočekivano uz puno smijeha upoznajemo sami sebe.
Kao što smo najavili, nakon Ubojstva sultana u našim se rukama našla još jedna povijesna poslastica – roman Tursko zrcalo Viktora Horvátha u izdanju Naklade Ljevak. Ostali smo u Osmanskom Carstvu, no ovaj smo put duboko uronjeni u košmar naroda pod vladavinom sultana Sulejmana Veličanstvenog. Ali prvo dvije-tri o autoru.
Viktor Horváth mađarski je pisac i profesor. Predaje teoriju poetike i srednjovjekovnu povijest na Sveučilištu u Pečuhu. Imajući to u vidu, iznenađuje što piše o osmanskoj povijesti i Mađarima pod vlašću Osmanlija iz turske perspektive čime kreira netipičan povijesni roman. Malo je reći da dobro poznaje svijet džamija, kupelji i harema o kojem piše s toliko žara. Uistinu je divljenja vrijedan trud uložen u istraživanje te pretočen u djelo koje pršti živošću i humorom.
FOTO: Ana Škriljevečki
No krenimo redom. Naš je pripovjedač Isa, sin spahije Jusufa, koji nam u poodmakloj dobi 1599. godine piše o svojem odrastanju u vrijeme Sulejmana Veličanstvenog. Moli nas da čitamo naklonjena srca i obećava dobru zabavu. U tome nas nije razočarao. Isa pripovijeda o onome što su zapisali povjesničari, što je čuo od dadilje i učitelja, što su mu ispričali i što je sam doživio. Tako možemo čuti razne verzije istog događaja. Primjerice: tri opisa bitke kod Mohača 1526. godine od kojih je prema prvom kršćansku vojsku pokorio sam Belzebub koji je izašao iz zemlje. Elementi fantastike nisu strani našem pripovjedaču pa ubraja među svoje pretke Aladina, Šeherezadu i Sinbada stvarajući nove inačice Tisuću i jedne noći.
Većina se radnje odvija u Pečuhu i okolnim mjestima gdje je Isa proživio najljepše godine mladosti. Zanimljivo je vidjeti kako je autor oslikao život u našim krajevima te miješanje naroda i kultura na državnim granicama. Čak i uz dobro poznavanje događaja u tom povijesnom razdoblju čitatelju problem mogu predstavljati turski izrazi kojima ovo djelo obiluje. Isa naziva Mađare i druge kršćanske narode raznoraznim prijezirnim i pogrdnim imenima (đauri, frengiji) što izaziva smijeh kad se zna porijeklo autora, ali bi zasigurno imalo sasvim drugačiji efekt da se radi o turskom piscu.
– Ako bi Pečušani prvi saznali što se sprema protiv nekog sela, tada bi tamo postavili zasjedu i sasjekli mađarske i hrvatske vitezove. A ako bi pak to Sigećani doznali, onda bi oni bili u zasjedi pa bi također sasjekli osmanlijske i srpske vitezove. (…) Tako se živjelo u ovim krajevima, bila je to sudbina vojničkog življa, bili to Mađari, ili Osmanlije, Hrvati, Vlasi, Nijemci, Španjolci, Talijani i tko zna još koji, ako su se ovuda gostili za trpezom rata. –
Horváth je majstor u stvaranju atmosfere i ocrtavanju svakodnevnog života u Osmanskom Carstvu. Rijetko se viđa u povijesnim romanima da čak i dijalog djeluje potpuno autentično. Iako, naravno, ne možemo znati kakve su točno razgovore vodili padišah i njegov veliki vezir, Horváth pripovijeda toliko precizno, detaljno i sigurno da nemamo drugog izbora nego vjerovati mu svaku riječ. Paleta likova, mjesta i doživljava stvara dojam da je autor bio tamo i zabilježio sve što se događalo.
Uz iznimnu uvjerljivost jedna od najljepših karakteristika djela direktno je obraćanje čitatelju u kojem pripovjedač traži pažnju, moli za oprost, daruje savjete i potiče nas da pišemo jer ćemo time stvoriti stvarnost. Čitatelj se osjeća posebno jer s njim u povjerenju dijeli najskrivenije osjećaje. Pripovjedač se često opravdava za svoje postupke jer je tek nakon mnogo godina vidio kakav je uistinu i spoznao kako s time živjeti.
– Jer onaj koji spozna sebe, spoznao je i Boga. A Allah voli one koji su ga spoznali. Budući da ja od sebe nisam vidio ništa, Allah je preda me stavio medaljon kao zrcalo, i ja sam pogledao u njemu i vidio kakve sam fele čovjek, i odonda sam i živio u skladu s onim kakvim sam se tamo vidio. Bjesomučno. –
Iako često imamo negativnu sliku o razdoblju naše povijesti pod osmanskom vlašću, ovo nam djelo pomaže da ga bolje upoznamo i razumijemo te time bolje upoznamo samog sebe. Među brojnim vrijednim poukama, ova je svakako jedna od najvažnijih koju ćemo ponijeti sa sobom nakon zatvaranja korica knjige.
