Očaravajuće ispreplitanje kemije i krimića u novoj knjizi-igrački Jasne Horvat
(Al)kemijska igra „Atanora“ zahtijeva punu pažnju čitatelja koji je spreman istraživati, otkrivati kodove pomoću mobitela, voditi bilješke, zapisivati citate, kako bi doživio zaokruženo iskustvo koje pruža ova knjiga.
(Al)kemijska igra „Atanora“ zahtijeva punu pažnju čitatelja koji je spreman istraživati, otkrivati kodove pomoću mobitela, voditi bilješke, zapisivati citate, kako bi doživio zaokruženo iskustvo koje pruža ova knjiga.
Atanor Jasne Horvat, u izdanju Naklade Ljevak, novi je oulipovski roman nastao u kreativnoj kemijskoj kuhinji ove hrvatske književnice, znanstvenice i profesorice na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Prethode mu romani povezani slovom A čiji nazivi kriju poruke: Az – Ja, koji slova poznajem, Auron – stvaram ljepotu, Alikvot – predajući je vama, Atanor – jedinstvenim kozmičkim pećima.
Oulipovski je pojam do rada ove autorice bio manje poznat u hrvatskoj književnosti. Podrazumijeva korištenje raznih metoda, struktura i pravila u otkrivanju potencijala književnosti. Autori najčešće koriste matematičke probleme i određena ograničenja kako bi potaknuli stvaranje novih ideja i načina izražavanja. Tako knjige postaju igračke, a tekstovi mjesta za igru. Isti je slučaj s Atanorom, koji obiluje raznovrsnošću sadržaja, povijesnim i znanstvenim činjenicama, alkemičarskim receptima, simbolikom, a ključ za njegovo odgonetavanje leži u periodnom sustavu elemenata.
Atanor je zapravo kozmička peć koju su alkemičari koristili za pripremanje kamena mudraca. Budući da kemijski elementi izgrađuju ljudsko tijelo, ono je također kozmička peć, odnosno ljudski atanor, koji često predstavlja prepreku prema višem cilju.
– I tako, unatoč hlađenju svemira i njegovu širenju, mi smo još uvijek na početku odgonetke o tome tko smo. U traženju odgovora pomažu nam znanost i umjetnost, nada nas ohrabruje u vjeri, ali nas istodobno u svemu tome ometa svakodnevno svjedočenje u vlastite tjelesnosti zemaljskoga postojanja. Da bismo spoznali svjetlost koju nosimo u sebi, smetnja su nam upravo vlastite kozmičke peći, naša tijela. Usmjerimo li se samo na tijela, iz vidokruga nam nestaju zvijezde, snovi i ljubavi, pogonska goriva naših atanora u kojima se grijemo i podgrijavamo od rođenja do smrti. –
Na kompleksan uvod nadovezuje se krimić o nestanku ugledne osječke znanstvenice, koji na prvu pomisao nema nikakve veze s napisanim, ali ipak se savršeno uklapa jer su svi likovi u priči metafore kemijskih elemenata. Junacima su pridodana svojstva elemenata i njihove su veze kreirane na temelju odnosa koji elementi imaju u periodnom sustavu. Takav koncept navodi čitatelja na promišljanje o vlastitim atanorima, propitkivanje sebe i okoline u pokušaju pronalaženja odgovora tko predstavlja koji kemijski element i koja je njegova svrha.
Budući da je početak svega veliki prasak i da je prvo nastao vodik, glavni lik u priči je špijun Vatroslav Pero Horvat, metafora vodika, koji nadzire kemičarku Sunčicu Davorku Završnik, metaforu helija. Zahvaljujući živopisnim likovima čak i oni kojima kemija nije jača strana, vrlo će lako zapamtiti svojstva pojedinih kemijskih elemenata. No i dalje cijela priča djeluje prilično nestvarno sve do trenutka kad ju autorica ne smjesti u naš svijet i grad koji nam je poznat, stvarno mjesto sa svojom poviješću i svakodnevicom, svoj rodni grad – Osijek. U tom kontekstu ne nedostaje kritike društva i upozorenja na probleme današnjice, koje primjerice nose suvremeni načini komuniciranja i neprestani nadzor, što se očituje i u odabiru profesije glavnog lika. Neprestano začuđuje koliko jednostavno autorica spaja današnje vrijeme s apstrakcijom što je mnogima kemija te ju istovremeno uzvisuje stavljajući je u početke gotovo svega, ali ju čini i razumljivom kroz priču o elementima.
FOTO: Facebook/Naklada Ljevak
Tako zamišljena radnja već je sama po sebi dovoljno složena, ali to je samo mali dio onoga što se krije u Atanoru. Čitatelja potpuno mogu zaokupiti detaljne ilustracije koje obogaćuju tekst, citati književnika, znanstvenika, raznih ličnosti, Biblije, pa čak i Lene Dunham, koje se nalaze na marginama te iscrpna elementologija na kraju romana. Nije naodmet napomenuti da je uz sve navedeno, potrebno u ruci imati pametni telefon jer su u roman ugrađeni QR kodovi koji dopunjuju radnju.
Atanor zahtijeva veliku angažiranost čitatelja koji je spreman istraživati, otkrivati kodove pomoću mobitela, voditi bilješke, zapisivati citate, kako bi doživio zaokruženo iskustvo koje pruža ova knjiga. U Atanoru se vrlo lako može izgubiti u igri, a ako se dobro ne poznaje kemija, teže je naći izlaz. To je roman koji nije lako potpuno razumjeti na prvo čitanje, nego traži ponovna i ponovna dubinska istraživanja i promišljanja, a vjerojatno ni ona neće biti dovoljna da se odgonetne čitav sadržaj. Ako vas je očarao, zasigurno ćete mu se vraćati i ponovno propitkivati pojedine aspekte koji su vam prvi put promaknuli. To svakako zaslužuje ovo fascinantno ispreplitanje književnosti i znanosti, krimića i kemije.
