Nije samo Kafka pisao o žoharima – recenzija romana „Muke po G. H.”

Kada bi se jedne sparne večeri pred nevrijeme u mračnoj uličici Rio de Janeira susreli Franz Kafka i Virginia Woolf sa zadatkom da napišu roman uz pomoć Jean-Paula Sartrea i Marcela Prousta – nastale bi Muke po G. H. 

Ipak, iza ovoga filozofskog romana, koji još od 1964. kada je prvi puta ugledao svjetlo dana ne prestaje oduševljavati ljubitelje moderne pisane riječi, stoji slavna brazilska književnica Clarice Lispector. Iako je ovaj intrigantan i na trenutke poprilično šokantan moderni roman engleski prijevod dobio čak dva puta, za prvi hrvatski prijevod s portugalskog jezika ove se godine pobrinula Tanja Tarbuk u nakladi izdavačke kuće Vuković & Runjić.

Radnju romana u prvome licu donosi imućna kiparica iz Rio de Janeira skrivena iza inicijala G. H. koja čitatelja gotovo pa doslovno uzima za ruku i vodi kroz mračan svijet svoga uma u kojemu se i ona sama vrlo često izgubi. 

Pruži mi svoju nepoznatu ruku jer me život boli i ne znam kako da to kažem – stvarnost je odviše krhka, samo je stvarnost krhka, moja nestvarnost i moja mašta daleko su čvršći.

Dok tekst romana zauzima oko 200 stranica, fabula se može sažeti u svega nekoliko riječi što pokazuje koliko je vješto izvedena manipulacija vremenom u ovome djelu – kiparica G. H. u svome penthausu ulazi u sobu bivše spremačice kako bi je očistila, a zatim ugleda žohara kojeg pokuša ubiti tako što ga prikliješti vratima ormara. Prizor žohara koji ugiba potiče G. H. na razmišljanje i propitivanje smisla života te u njoj budi razne osjećaje i asocijacije, baš kao što to rade kolačić madlen i lipov čaj u Proustovu Combrayu.

Kod žohara me uvijek odbijalo to što su bili drevni, a opet suvremeni. Znati da su oni postojali na Zemlji, i to jednaki kao danas, čak i prije pojave prvih dinosaura, znati da ih je prvi čovjek već vidio kako gmižu i šire se, znati da su oni svjedočili stvaranju velikih ležišta nafte i ugljena na svijetu, i da su bili ondje za vrijeme velikih napredovanja, a zatim velikih povlačenja ledenjaka – mirna otpornost.

Premda se Clarice Lispector protivila svakoj etiketi i kategoriji u koju su je književna teorija i kritika kao autoricu smještale, Muke po G. H. prvenstveno je moderni roman koji se korištenjem tehnike unutarnjeg monologa i struje svijesti bavi filozofskim, psihološkim i egzistencijalističkim pitanjima koja zaokupljaju kiparicu G. H.

Tek ću poslije shvatiti: ono što izgleda kao nedostatak smisla – to je smisao.

S obzirom na to da je autorica živjela u vremenu kada su se među prvima na popisu društveno nepoželjnih osoba nalazili židovi i žene – a Clarice je bila i jedno i drugo – nije začuđujuće što se u ovome romanu i stvaralaštvu općenito dotiče društvenih nepravdi i problema s kojima se susreću žene diljem svijeta i danas, točno 100 godina od njezina rođenja.

I u žoharu sam prepoznala neslanost kad sam bila trudna. (...) Tijekom beskrajnih sati hodanja ulicama i odlučivanja o pobačaju, koji je u međuvremenu već bio odlučen s vama, doktore, tijekom tih sati oči su mi vjerojatno bile neslane.

Roman čine poglavlja koja nisu numerirana i koja pritom nemaju klasično istaknut naslov, ali svako iduće poglavlje započinje onom rečenicom kojom prethodno poglavlje završava. Izostanak numeriranja može se tumačiti kao uništavanje strukture klasičnog romana, ali i kao poruka da svaki kraj može biti novi početak čime Muke po G. H. unatoč tamnom ozračju koje prevladava ostavljaju tračak svjetlosti i nade za koje se svaki čitatelj može uhvatiti.

Ako to dosad nisam rekla, nije to zbog moje škrtosti u riječima ni zbog moje nijemosti žohara koji ima više očiju nego usta. Ako to dosad nisam rekla, to je zato što nisam znala da znam – ali sada znam. Reći ću ti da te volim.