Kao i u knjizi, ljudi rado upadaju na Gatsbyjev tulum, ali nemaju pojma tko je to
Dok su u filmu iz 1974. uglavnom simpatične greške iz tadašnjeg razdoblja – vidi se kako Redford ispušta umjetnu krv iz desne ruke te se prikazuje most koji je izgrađen tek kasnih 1960-ih, u najnovijoj verziji službeni je problem - sve.
Dok su u filmu iz 1974. uglavnom simpatične greške iz tadašnjeg razdoblja – vidi se kako Redford ispušta umjetnu krv iz desne ruke te se prikazuje most koji je izgrađen tek kasnih 1960-ih, u najnovijoj verziji službeni je problem - sve.
Iako je film u naša kina stigao još u svibnju, soundtrack najnovije adaptacije Velikog Gatsbyja unio je novi općeprihvaćeni trend u naše klubove – miks jazza 20-ih i modernih ritmova.
Ipak, mnogi nisu zadovoljni filmom. Ispred kluba su se djevojke s perjem na glavi u haljinama iz dvadesetih mrštile na spomen filma.
„Ne, film je katastrofa“, komentira jedna dok stavlja cigaretu u cigaršpic. Pokušavamo doznati zašto, ali nijedna nema suvisao komentar. Party tek počinje, a one su uzbuđene. Još jedno pitanje o čitanju knjige prije odlaska, a djevojka odgovara: „Da, ziher. Nisam pročitala knjigu kad postoji istoimeni film! A film ne kužim, preloše su ga napravili.“
Zahvaljujući ovim djevojkama, napokon možemo potvrditi da postoji publika koja ne voli knjige, čeka filmske adaptacije i sudi prema viđenom, a ne pročitanom. To nije loše, uštediš vrijeme i ako imaš sreće, na velikom ekranu te dočeka lice koje ti je tako nevjerojatno seksi i misteriozno. Ali, gdje je nestalo ono „Ne sudi knjigu po koricama, tj. glumcima“?
Ako ćemo već suditi, sudimo prema Rotten Tomatoes i otvorenoj temi na stranici Goodreads gdje kažu kako je glavni problem filma upravo glazba Ironično, soundtrack je jedina stavka iz filma o kojoj se najviše govori. I ne samo to, svakodnevno je na radiju, a o Great Gatsby theme partyjima da ne pričamo.
Nažalost, i postavu prate sjene prošlih uloga. Na Rotten Tomatoes, Tobey Maguire je najgore prošao. Još od njegovog Spider-Mana (2002.), publika ga proziva bljedunjavim, malim šmokljanom koji „samo cmolji i ništa ne radi“. „Loša gluma ili loše režiranje“ stoji u komentarima. DiCaprio, s druge strane, uživa podršku svojih obožavatelja otkako mu je Oscar na prošloj dodjeli ponovno uzmaknuo.
Od sveukupno pet filmskih adaptacija, prepoznatljiva je još jedna, i to ona iz 1974. godine s Robertom Redfordom u ulozi Jayja Gatsbyja i Mijom Farrow u ulozi Daisy Buchanan. Dok su u tom filmu uglavnom simpatične greške iz tadašnjeg razdoblja – vidi se kako Redford ispušta umjetnu krv iz desne ruke te se prikazuje most koji je izgrađen tek kasnih 1960-ih, u najnovijoj verziji službeni je problem - sve. Naime, gledatelji (i čitatelji-gledatelji) su odlučili zanemariti očiti stil redatelja Baza Luhrmanna. Uz njegov vječni Moulin Rouge te Romeo + Juliet, Veliki Gatsby je najviše u stilu sanjarskog, ljubavnog filma. Apsolutno je naglasio „zeleno svjetlo“ i postavio ga za lajtmotiv kao što je to i u knjizi. U redu, bilo je grešaka na koje se svaki ozbiljni čitatelj lecnuo obzirom da se radnja odvija 1922. godine – od telefona koji nije postojao do 1930-ih do Charlestona koji nije postao popularan do 1926. godine, a moram spomenuti i Porterovu nenadmašnu „Let's Misbehave“ koja je bila samo skladba bez riječi do 1927. godine
S druge strane, pristup filmu je fantastičan. Neki su ga prigrlili kao „jednu od“ verzija Fitzgeraldovih priča. Za početak, korištenje moderne glazbe u stilu dvadesetih je opravdano. Luhrmann je objasnio kako je time publici htio približiti atmosferu tadašnjih najboljih zabava korištenjem modernih elemenata glazbe. U stilu takve glazbe prikazana je i tadašnja dekadencija te procvat ilegalnih poslova. Kroz slow motion, Jay Gatsby prikazan je kao ličnost koja je obavijena problemima i mukama koje su s godinama ostavile posljedice, a upravo time se dobiva i ono što, priznajmo, svaki gledatelj koji nije upućen u priču voli osjetiti – misterioznost. Film nije napravljen ovlaš, kao što se to osjeti na nekim drugim filmovima. Luhrmann je zapeo za lajtmotiv i provukao ga kroz cijeli film kroz potpuno drugačiju viziju. Bitno je spomenuti kako u principu nije nikako skrenuo s teme.
Francis Scott Fitzgerald definitivno je jedan od onih pisaca čija će vas prva rečenica uvući u priču. Kao i ostatak njegovih djela i ovo je posvećeno njegovoj Zeldi, glavnoj inspiraciji za većinu radova. Za one manje ljubitelje knjiga, ne strahujte – to je kratka priča o ljubavi s nesretnim završetkom, a to je uvijek bolje od izlizanog happy enda. Fitzgerald je znao kako privući čitatelja, a pogotovo kako ga naživcirati. Likovi su živopisni, puni emocija i psiholoških linija. Stoga, knjigu u ruke, možda neće biti po vašem ukusu, ali ako ste gledali film i ništa vam nije jasno, svakako će objasniti nekoliko stvari.
I zapamtite: „Whenever you feel like critizing anyone“, he told me, „just remember that all the people in this world haven't had the advantages that you've had.“
