Kakve bi knjige studenti trebali čitati

Britanci – ne možeš s njima, ne možeš bez njih. Nacija kontradikcija – kolijevka industrije i radničke klase koja i danas sanja mokre snove o svojoj ruralnoj prošlosti i romantičarski idealiziranim ladanjskim kućama s livadicama i sunovratima. Nacija koja priznaje svoju mračnu, imperijalističku prošlost, ali se i dalje ne može otarasiti vlastite opsjednutosti nekadašnjim Britanskim Carstvom.

Dovoljno je baciti kratki pogled na popis nominacija za Bookerovu nagradu – gotovo svi nominirani romani pripadaju žanru povijesne (meta)fikcije, a većina ih je, k tome, smještena u viktorijansko doba, upravo u dane najveće britanske slave i svjetske dominacije. Što li nam to govori osim da koliko god željeli dekonstruirati svoje grijehe i pisati o prošlosti dajući glas obespravljenima, Britanci i dalje cmizdre za danima kada su bili vodeća svjetska sila. Dokaz je toga i Brexit – osim što je dijelom izraz vala ksenofobije koji vlada Europom, odluka Ujedinjenog Kraljevstva da izađe iz Europske unije motivirana je i njihovim durenjem što su Njemačka i Francuska, a ne ta svemoćna pastoralno-metaloprerađivačka Britanija, države članice koje diktiraju politiku Unije. Rule, Britannia! rule the waves: Britons never will be slaves.

Ipak, postoje i drugačiji pojedinci, oni koji uviđaju apsurdnost ovakvog razmišljanja, koji shvaćaju da je britanska opsesija devetnaestostoljetnom ekspanzijom atavizam prošlih vremena kojeg se treba riješiti. Problem je tih pojedinaca što situaciju unatoč dobroj namjeri, na žalost, ne znaju postaviti na pravi način. Jedan od pokušaja postkolonijalne revizije književnog kanona nedavno je objavljen u uglednim britanskim dnevnim novinama The Guardian, jednom od rijetkih respektabilnih listova u toj državi čiji je tisak pretrpio strahovitu tabloidizaciju od devedesetih naovamo, a koja se najviše očituje o grozomornim tiskovinama poput potpuno nerelevantnog The Daily Maila.

U The Guardianu je, tako, objavljen članak pod imenom The non-western books that every student should read u kojem književni stručnjaci preporučuju djela i autore koji ne pripadaju zapadnom književnom kanonu te ih se stoga u sveučilišnim programima zanemaruje, a prema njihovom bi ih mišljenju svi trebali pročitati. Pojavljuju se, od poznatijih imena, Egipćanin Nagib Mahfuz, prvi arapski pisac koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost, filozof Frantz Fanon koji je čak analizirao utjecaj kolonijalizma na psihološko stanje podčinjenih ljudi, Betool Khedairi, autorica iračko-škotskoga podrijetla, i Indijac R. K. Narayan čija se djela često uspoređuju s onima Williama Faulknera. Pisati ovakve članke dvosjekli je mač. S jedne je strane namjera autora plemenita – promicanje zanemarenih književnosti, skretanje pozornosti s dominantne književne proizvodnje na književnu periferiju.

Međutim, kada se dublje analizira, ovakav je potez u svojoj biti jednako prožet imperijalističkim svjetonazorom kao i kultna, otvoreno rasistička pjesma omiljenog dječjeg pisca Rudyarda Kiplinga, autora Knjige o džungli, White Man's Burden u kojoj poziva Britance da pošalju svoje najbolje sinove u kolonije kako bi educirali i civilizirali domoroce koji su, za njega „half-devil and half-child“, napola vragovi, napola ljudi. The Guardian također preuzima na sebe „Teret bijelog čovjeka“, no ovoga je puta misija perfidnija – dok se naizgled pomaže bivšim kolonijama i iskupljuju vlastiti politički promašaji, istovremeno se i učvršćuje poredak u kojem je Zapad dominantna sila, centar moći.

Jedna od najutjecajnijih postkolonijalnih kritičarki Gayatri Spivak govori upravo o ovom pitanju. Spivak smatra da je ovakav zapadnjački stav koji percipira književnost Trećeg svijeta kao bogatu, netaknutu tradiciju koju Zapad treba ponovno otkriti, reinterpretirati i vrednovati zapravo nova manifestacija kolonijalizma – Treći svijet postaje Zapadu spoznatljiv samo kada ga se provuče kroz zapadnjački filter, uvijek je Okcident taj koji pronalazi male književnosti i udjeljuje im tu čast da ih pokuša staviti uz bok sa svojom književnom tradicijom. Istodobno, napisati „non-western books“ implicira stav iz kojeg se iščitava nastavak podjele na Zapad i Istok i egzotizacije Istoka kao nečeg drugačijeg, nespoznatljivog, nečeg što treba biti pripitomljeno i onda predstavljeno Zapadu pod uvjetima koje Zapad sam odredi.

Što u konačnici ovo staro gunđalo želi reći? Pišite samo o knjigama koje studenti trebaju čitati, bez atributa koji bi ih definirali kao zapadne ili orijentalne. Smiješno je govoriti o demokratskoj, slobodarskoj postkolonijalnoj Britaniji kada se uzme u obzir da na njihovim policama ni u njihovim kinima gotovo ne postoje neanglofoni tekstovi ili filmovi, a ako se i nađe pokoji, predstavi ga se na ovaj način, kao nešto mistično, doneseno na pladnju i pretvoreno u proizvod za brzu konzumaciju. Kao što je svaki jezik jednako vrijedan, tako je jednako vrijedna poštovanja i svaka književnost koja na njemu nastaje. Nije ju potrebno provlačiti kroz prizmu eurocentrizma da bi je se shvatilo. Barem se sentimenti i ideje umjetnosti lako shvaćaju i preko granica država i političkih interesa.