Jesu li stripovi rezervirani za mušku publiku?
To je pitanje na koje bi svatko odgovorio s „Ne“, ali činjenica jest da su stripovi, kao i mnogi drugi hobiji društveno određeni samo za jedan rod. Trenutno najslikovitiji primjer za našu publiku jest serija „Teorija velikog praska“ u kojem pet šmokljana fantastičnih u područjima fizike i kemije jednako (i možda preuživljeno) uživaju u čarima stripova i igrica.
To je pitanje na koje bi svatko odgovorio s „Ne“, ali činjenica jest da su stripovi, kao i mnogi drugi hobiji društveno određeni samo za jedan rod. Trenutno najslikovitiji primjer za našu publiku jest serija „Teorija velikog praska“ u kojem pet šmokljana fantastičnih u područjima fizike i kemije jednako (i možda preuživljeno) uživaju u čarima stripova i igrica.
Pitanje „Jesu li stripovi rezervirani za muškarce?“ na prvu ne bi previše zainteresiralo publiku. To je pitanje na koje bi svatko odgovorio s „Ne“, ali činjenica jest da su stripovi, kao i mnogi drugi hobiji društveno određeni samo za jedan rod. Trenutno najslikovitiji primjer za našu publiku jest serija „Teorija velikog praska“ u kojem pet šmokljana fantastičnih u područjima fizike i kemije jednako (i možda preuživljeno) uživaju u čarima stripova i igrica.
Općenito tema stripova je široka i može se protezati od davne povijesti do današnjice, ali pitanje je u kojem su trenutku stripovi društveno postali rezervirani za muškarce. Simpatična usporedba je zloglasni crveni Marlboro. Rijetko tko danas zna da su ga prvo reklamirale upravo žene, kućanice koje su u pauzi između pravljenja ručka i čišćenja kuće zapalile cigaretu i govorile koliko ih opušta. Tek kasnije su u cijelu priču došli muškarci kao što je James Dean koji je još dan-danas oličenje „pravog frajera“ s kutijom crvenog Marlboroa u džepu. Od onda se jake cigarete prikazuju isključivo u vlasništvu „macho muškaraca“.
S druge strane, zašto bi stripovi bili rezervirani za muškarce (ako jesu)? Knjige, književnost općenito, oduvijek su bile više povezivane s nježnijom stranom ljudskog roda, podrazumijevalo se da žene čitaju i da u nedostataku istraživanja svijeta istražuju svijet putem knjiga. Iako u stripovima nedostaje upravo one senzibilnosti za koju se misli kako samo žene mogu razumijeti, više se radnji odvija putem glavnih junaka koji su većinom nesretni u svom privatnom životu jer je to „breme koje su odlučili preuzeti za spas svijeta“.
Povijest stripa
Povijest stripa seže do antičkog Rima. Na Trajanovom stupu prikazan je vojni pohod cara Trajana nizom isklesanih sličica. Strip već tad dobiva svoju narav – sekvencijsku – no, definicija stripa kao danas nije zaživjela do 19. stoljeća kad je švicarski satiričar Rodolphe Topffer na jedan list papira nacrtao više crteža te ih odijelio linijama. Nažalost, iako se njegovo djelo „Priča o gospodinu Drvenoglavcu“ smatra prvim pravim stripom, Topffer nikada to nije ozbiljno razradio jer i sam tada nije ozbiljno shvaćao puni potencijal i što bi moglo nastati od toga. Zanimljivo je da su se njegovi stripovi kasnije ilegalno tiskali u Europi i SAD-u.
Strip je prvotno bio poznat kao crtić zbog specifične forme u kojoj su stripovi nalikovali na karikature. Objavljivali su se u raznim časopisima te su obrađivali političku svakodnevnicu kao što je to dan-danas Felix u Večernjem listu.
Stripovi u inozemstvu
Europski strip je homogena pojava u kojoj je nastalo više tradicija stoga to obuhvaća zemlje kao što su Engleska, Belgija (Tintin, Lucky Luke), Italija (Zagor, Dylan Dog, Alan Ford) i bivšu Jugoslaviju. No, ako bismo pak govorili o razlikama, valja reći kako doista postoje velike razlike između europskog i američkog stripa. Rat je bio prekretnica u dosta područja pa tako i u stripu. Upravo su zbog Prvog svjetskog rata stripovi postajali sve popularniji, ali je najveći utjecaj na formu i sadržaj imao Drugi svjetski rat.
Zlatno doba stripa za mnoge povjesničare započelo je 1938. godine prvim brojem „Supermana“ u magazinu Action Comics. Drugi se pak ne slažu i smatraju kako je ipak započelo 1935. kada je DC (Detective Comics) počeo s objavljivanjem originalnih stripova. Treći tvrde kako je započelo 1933. godine kada je nastao format stripa kakav se do danas zadržao u SAD-u.
Marvel Comics (prvotno Timely Comics) bili su individualni i superiorni, a njihovi junaci bili su borci za slobodu i demokraciju. Kasnije je postao glavni suparnik DC-ju (i još uvijek jest), ali su to iskoristili u bolje svrhe te su se udružili Stan Lee, glavni urednik Marvel Comicsa i Steve Ditko te Jack Kirby iz DC-ja u stvaranju bezbroj heroja koji su još dan-danas dio važne američke strip tradicije; X-men, Spider-man, Daredevil, Hulk,...
Mange podijetlo vuku iz Japana te su oduvijek bile daleko od običnih, tipičnih crteža na papiru. Posebne su po svom specifičnom stilu crteža i likova općenito te ima puno više stilova od klasičnog stripa. „Big boom“ kreativnosti dogodio se 1948. godine zabranom cenzure i time na scenu stupa Osamu Tezuka, tzv. otac animea, sa svojim najprepoznatljivijim likom zvanim Astro Boy. Prateći Disneyjeve crtiće svoje radove učinio je življima i realističnijima. „Astro Boy“ uskoro postaje simbolom novog doba u kojem rat više nije glavni oblik časti te se njegova popularnost održala do danas. Tezuka je nacrtao više od 700 mangi.
Popularnost mangi naglo raste 1950-ih i 1960-ih. Dijele se na shojo (žensku) i shonen (mušku) mangu koja je bila daleko čitanija od shojo mangi. Sedamdesetih godina mnogi su crtači prešli na crtanje seijina tj. erotskih stripova. Specifični su i po tome, čak i bizarni, što su u takvim stripovima unosili razne fetiše njihove kulture, a to se kasnije prenijelo na posebnu vrstu animea zvanih „hentai“.
Stripovi u bivšoj Jugoslaviji i današnjoj Hrvatskoj
Godine 1940. stvorena je grupa Sergio Bonelli Editore (prethodno CEPIM) koja je prvo objavljivala stripove o Texu Willeru, a u Veneciji su mladi autori kreirali junaka koji još dan-danas uživa slavu kao crtić i strip, a to je Corto Maltese. Nakon konstantnog uspinjanja te tvrtke u svijetu stripa, uskoro su se počele objavljivati Zagor i Komandant Marko te Mister Noa kao potpuna suprotnost tj. antijunak. Tvrtka Bonelli postala je najpopularnija i najuspješnija strip tvrtka koja se proširila i na područje Jugoslavije.
Kovačićeva i Maurovićeva „Vjerenica mača“ otvorila je početak hrvatskog stripa 1935. godine Zajedno su još stvorili i dva kultna vesterna „Trojica u mraku“ i „Sedma žrtva“, a u suradnji s novinarom Franjom M. Fuisom stvorili su „Starog mačka“. Također izvrstan umjetnik bio je i Walter Neugebauer koij je 1938. godine postavio novu granicu crtačkih sposobnosti u Hrvatskoj svojim serijalom „Veseli vandrokaš“.
Crtanje stripova stagnira od Drugog svjetskog rata do 1950-ih godina kad se pojavljuju nova imena kao što su Ivica Bednjanec i Oto Reisinger. 1954. godine pojavio se magazin Plavi vjesnik koji je sljedećih dvanaest godina predstavljao hrvatsku strip scenu. Ponovno se događa stagnacija do 1970-ih. Tada se pokreće list Polet u kojem je stvoren strip pokret Novi kvadrat.
Početkom osamdesetih na sceni se pojavljuje Dubravko Mataković koji je svoje stripove obilježio crnim humorom i ismijavanje Balkancima te Danije Žeželj koji je svojim crtačkim sposobnostima osvojio svijet. Nedavno je Mataković komentirao Večernjakovo lansiranje strip revije i „povratak u prošlost“. Zadovoljan je što će hrvatski strip umjetnici napokon dobiti svoju priliku te nadodao kako će se stripovi nastaviti razvijati i kako neće sve ostati na objavi starih stripova. Pohvalno je to jer proučavajući „staru gardu“ umjetnika, mnogi su rekli kako je jednostavno lakše živjeti na staroj slavi nego iskušavati nove stvari u svijetu kojeg više ne poznaju. Također, stripovi bi se, kao umjetnost, trebali nastaviti razvijati, ali ne nužno prilagođavati željama publike. Nažalost, za to su danas zadužene gotovo sve dnevne novine.
Stripovi su bili i ostali zabava za sve. Ako ništa više, barem su postali dio tradicije i mnoga djeca čitaju stripove (i u časopisima na koje se pretplaćuju u školi) jer ih opisuju kao „knjigu sa slikama“ koja je zabavnija od slikovnice jer imaju bolji osjećaj kao da likovi zbilja pričaju i produljuju svoju viziju kretnji iz slika u kojema je lik u pokretu. Starije generacije prenose tu ljubav i stripovi zasigurno neće izumrijeti, ako ne zbog tradicije koja se prenosi onda barem zbog filmova koji navode publiku da se više informiraju o pozadini heroja. Tako vrijedi i za žensku populaciju koja nema naviku čitati stripove. Zaljube se u likove i njihovu strast za borbom za slobodu i sigurnost te ih takvima i kasnije vide dok čitaju.
Ovaj tekst izvadak je iz seminarskog rada Tene Bogdanić napisanog za kolegij Teorija medija na VERN'u.
