IZLOŽBA „EKSTRAVAGANTNA TIJELA: EKSTRAVAGANTNI UMOVI“
„Ekstravagantna tijela“ međunarodni je umjetnički festival koji se od 2007. održava svake tri godine, a bavi se pitanjima društvene uvjetovanosti granica normalnog i patološkog, bilo da se radi o tjelesnosti, izgledu, ponašanju, seksualnosti ili životnome stilu. Ove godine tema je starost
„Ekstravagantna tijela“ međunarodni je umjetnički festival koji se od 2007. održava svake tri godine, a bavi se pitanjima društvene uvjetovanosti granica normalnog i patološkog, bilo da se radi o tjelesnosti, izgledu, ponašanju, seksualnosti ili životnome stilu. Ove godine tema je starost
Pogled na ono „drugo“ što se ne uklapa u okvire onoga što nazivamo normalnim, uvijek je zanimljivo istraživati, bilo kao umjetnik ili recipijent. Obje pozicije zahtijevaju suočavanje s iskustveno nepoznatim, što može rezultirati sukobom i osporavanjem ili „uživljavanjem“ i suosjećanjem. Neke drugosti teže je doživjeti, no pitanje je zašto je u modernome dobu postalo gotovo pa društveno neprihvatljivo biti star? Svima je poznato kako napredno, suvremeno društvo ima svoje kriterije koji zahtijevaju neprestanu „usklađenost s vremenom“, čak i njegovo nadilaženje. No ono neumoljivo izmiče, uvijek je korak ispred, i mi se, premda „osjećamo život bez godina“, u jednome trenutku suočimo s nagomilanim vremenom – starošću – a s time i s diskriminacijom zbog iste. Pitanjima zašto je to tako bavi se izložba „Ekstravagantna tijela: ekstravagantni umovi“ koja se od 4. listopada do 3. studenoga održava u Galeriji Klovićevi dvori.
„Ekstravagantna tijela“ međunarodni je umjetnički festival koji se od 2007. održava svake tri godine, a bavi se pitanjima društvene uvjetovanosti granica normalnog i patološkog, bilo da se radi o tjelesnosti, izgledu, ponašanju, seksualnosti ili životnome stilu. Ove godine tema je starost. „Iako predstavlja sasvim prirodan slijed života, starost često doživljavamo kroz averziju ili čak kao uvredu – gotovo kao da smo njome postavili dijagnozu ili ukazali na neku vrstu poremećaja. Zbog fizičkih i psihičkih promjena koje sa sobom donosi te same činjenice da vodi ka smrti, starost i njeni znakovi izazivaju zazor usporediv s onim koji izaziva tijelo ili um smješteno van društvenih normi“, stoji u opisu izložbe.
Na izložbi su predstavljeni brojni renomirani domaći i strani autori koji kroz različite medije (performans, video, instalacije, skulpture, fotografije, crteži, dokumentarni film, posteri, audio zapisi) istražuju suvremene tabue i stereotipe vezane za starost nastojeći, kroz tople, individualne ljudske priče, dovesti u pitanje njihovu opravdanost. Zato pogled na starost na ovoj izložbi nije onaj neopravdani pogled „odozgo“ koji nam neprestano nameću mediji, već pogled iznutra, iz perspektive onih o kojima se govori. Ako izložbu detaljno odlučite pogledati, morat ćete izdvojiti malo više vremena jer, osim što je sama po sebi velika, na njoj su izloženi brojni filmovi koji će vas nasmijati i dirnuti do suza. Uvodni, izvrsno snimljeni film američke umjetnice Suzanne Lacy (Kristalni prekrivač) ujedno je i dokumentacija performansa iz 1987. u kojemu je sudjelovalo 430 žena starije životne dobi. Njegov cilj bio je dati medijsko mjesto starijim ženama različitoga etničkog i društvenog porijekla. Njihova crna odjeća i ista sijeda kosa čine da, snimljene iz ptičje perspektive, izgledaju identično. Na taj način oduzet im je identitet i to je onaj pogled koji vidi „publika“ (društvo), dok za stolom sjede jedinke s neponovljivim, intimnim iskustvima i sudbinama, s različitim životnim stavovima. Srpski umjetnik Marko Jeftić predstavio je svoj film Bajne vile (2008.) koji govori o stanarki beogradskog doma, 85-godišnjoj Meri Galevskoj, koja je u čast svom preminulom suprugu skladatelju osnovala je zbor koji čine karakterno posve različite dame. Njihova prava avantura počinje s odlaskom na glazbenu turneju. Unatoč teškim uspomenama, nisu izgubile optimizam i hrabrost, a duhovite situacije koje proizlaze iz vrlo spontanih, svakodnevnih situacija, njihovih posve različitih karaktera i pjevačkih sposobnosti, prvenstveno će vas dobro nasmijati. Mirjana Miljković i Neven Sviben predstavili su se vrlo emotivnim i intimnim filmom Alzheimer-ljudsko lice demencije (2013.) Želeći se oduprijeti stigmatizaciji oboljelih te negativnom stavu o „besmislenosti beskorisnog života“, izloženim materijalom ukazali su na ljepotu i dostojanstvo koje je njihova majka zadržala bez obzira na tešku bolest od koje je u Hrvatskoj boluje više od 80 000 osoba starijih od 65 godina. Film pokazuje kako oboljela osoba može vrlo jasno izraziti svoje osjećaje- ljutnju, ljubav, nostalgiju, strah. Ona i dalje ostaje osoba i njezina je vrijednost neizbrisiva jer se temelji na svemu što je osoba ostvarila u prošlosti i ona nije i ne smije biti uvjetovana njezinom društvenom korisnošću u sadašnjem trenutku. Osim opisanih, na izložbi su prikazani i brojni drugi zanimljivi video uratci, poput onoga Pilvi Takale (Sramežljivica, 2006.), Maje Bekan (Zlatna žurka, 2012.), Lade Cerar (Tko se boji staraca?, 2005.), Ane Strelec i Tomislava Jukića (Starci, 2013.) i Andree Palašti (Istorija Dalmacije, 2007.), a radovi se bave pitanjima zdravlja, sjećanja, demencije, socijalno-ekonomskog statusa, ljepote, samoće, dokolice, ljubavi, seksualnosti i smrti. Osim filmova, izloženi su i radovi nastali u drugim medijima koji na drukčiji način problematiziraju društveni položaj starijih osoba. godine 2002. Tomislav Gotovac, umjetnik najpoznatiji po svom performansu iz 80-ih kada je gol prošetao ulicama Zagreba (Zagreb, volim te!), 2002. napravio je seriju fotografija (Foxy Mister) na kojima prikazuje svoje krupno, staro tijelo u brojnim „gimnastičkim“ pozama koje otkrivaju svu njegovu intimu. Kroz takve, na prvi pogled doista šokantne fotografije, Gotovac neprestanim ponavljanjem istog motiva „privikava“ naše oko na ono što se, ako se uopće prikazuje, u medijima neprestano nastoji uljepšati. Ivan Kožarić svojim Falusima (2011.) aludira na seksualnost starijih osoba o kojoj gotovo nitko ne govori, a španjolska umjetnica Ana Alvarez-Errecalde u svom „butiku“ s kombinezonima, na kojima su oslikana gola ženska tijela različitih životnih dobi (od 10 do 75 godina) i etničkoga porijekla, nameće pitanje „kako je to živjeti u tuđoj koži“. Ana Lendvaj u Kapitalu starosti kritički propituje svijet mode kao oružja za pokazivanje moći i nemilosrdnog sredstva manipulacije kojem nije izložena samo mlađa, već i starija populacija. Osim spomenutih, izloženi su radovi poznatih hrvatskih umjetnika mlađe i starije generacije: Silvija Vujičića, Mladena Stilinovića, Gorana Trbuljaka, Sanje Iveković i mnogih drugih.
Autori starosti pristupaju uvažavajući sve njezine specifičnosti, no kada su u pitanju najsnažniji osjećaji prosječnoga čovjeka – ljubav, strast, ljubomora – ne postoje nikakve razlike. Ili bolje reći da unutar starije populacije postoje drastično različiti stavovi o braku, ljubavi i životu. Suvremeni politički korektni diskursi naglašavaju aktivno i pozitivno starenje, no pitanje je koliko je to doista i ostvarivo. Govoreći o problemima opterećenosti medicinskih ustanova, japanski ministar financija, 72-godišnji Taro Aso, u siječnju je izjavio kako bi oni bili rješivi jedino ako se starijim osobama „dopusti da se požure i umru“. Takve otvorene uvrede nisu ništa gore od hrvatske stvarnosti u kojoj stariji ljudi, s mirovinama daleko manjim od europskoga prosjeka, žive na rubu gladi. Kako u takvome društvu vratiti dostojanstvo starosti i može li ona ipak biti inspirativna?
Odgovor potražite na izložbi! Studentska ulaznica košta 20 kn, a subotom u 12 sati za cijenu ulaznice možete dobiti i besplatno stručno vodstvo.
