Feminizam u hrvatskoj književnosti: pet romana hrvatskih autorica koje vrijedi pročitati
Ženske (anti)junakinje, feministička pitanja, potraga za vlastitim identitetom i borba s duhovima prošlosti zajedničke su poveznice koje dijele ovi romani hrvatske književnosti.
Ženske (anti)junakinje, feministička pitanja, potraga za vlastitim identitetom i borba s duhovima prošlosti zajedničke su poveznice koje dijele ovi romani hrvatske književnosti.
1. Irena Vrkljan: Svila, škare
Svojim romanom Svila, škare (1984.) Irena Vrkljan postavlja se kao jedna od glavnih predstavnica feminizma u hrvatskoj kulturi i književnosti. Ovaj postmodernistički, memoarsko-dnevnički roman prati autoričino djetinjstvo, mladost i sazrijevanje te se pretvara u bolnu potragu za vlastitim identitetom i slobodom. Vrkljan, poznata i kao „hrvatska Virginia Woolf“, retrospekcijama i tehnikom struje svijesti iznosi osobnu ispovijest te tako progovara o obiteljskim traumama iz prošlosti, ali i o univerzalnim problemima patrijarhalnih odnosa i inferiornom statusu žena u društvu.
„Sumoran krajolik za žene, ta hrvatska nizina pod Sljemenom, pod planinom koja klizi, koja se trese i izaziva strahove. Muškarci sjede pod starim krovovima i jedu janjetinu, piju mutno bijelo vino, žene su tegleće mazge, majke i nakon kratkog vremena umorne ljubavnice.“
2. Slavenka Drakulić: Božanska glad
U romanu Božanska glad (1995.) Slavenka Drakulić povezuje tabu-temu kanibalizma s ljubavnom opsesijom i željom za posjedovanjem. U središtu je romana lik poljske studentice Tereze, za koju ljubav zaista ide kroz želudac, jer se u njoj javlja neutaživa želja da konzumira svoga ljubavnika Joséa kako bi on zauvijek mogao ostati dio nje. Božanska glad obiluje bizarnim scenama koje bi mogle probuditi osjećaje strave i užasa, čime se i sam roman približava žanru horora, stoga nije za one slabijeg želudca!
„Hodao je prema meni sporim korakom s jednom rukom u džepu kratke crne jakne, dok je s drugom ustima prinosio cigaretu. Dok sam pritiskala okidač, poželjela sam da u ruci imam neko moćno oružje, pištolj ili možda nož, nešto čime bih trenutačno prerezala sve niti koje ga vežu za život, za ovo mjesto, za mene. A zatim progutati taj još živi komad stvarnosti. Zadržati ga za sebe, zauvijek…“
3. Dubravka Ugrešić: Ministarstvo boli
Roman Ministarstvo boli (2004.) Dubravke Ugrešić tematizira život egzilanata s područja bivše Jugoslavije, profesorice Tanje Lucić i grupe njezinih studenata, na Zapadu u Nizozemskoj. Ugrešić u središte svoga romana postavlja kompleksni problem izgradnje vlastitog identiteta jer Tanja, kao egzilantica koja je zbog rata napustila svoju domovinu, proživljava duboku krizu identiteta, baš kao i njezini učenici koje prati osjećaj duboke zbunjenosti, izgubljenosti kao i etikete i stereotipi od kojih nije nimalo lako pobjeći. Tanja će ih zbog toga na svojim predavanjima nastojati povezati evocirajući uspomene na njihovu zajedničku prošlost i izgubljenu domovinu. Ministarstvo boli roman je koji odiše tužnom nostalgijom, roman o pripadanju i nepripadanju i pokušaju pronalaska svog mjesta pod suncem.
„Moji studenti… Bili su ni tamo ni ovamo. Sjedili su na čardaku ni na nebu, ni na zemlji i zirkali odozgo procjenjujući na koju će stranu jednoga dana stići… I sama sam bila ni tamo ni ovamo… Svi smo mi bili u kaosu. Nismo više bili sigurni ni tko smo, ni što smo, niti što bismo to htjeli biti.“
4. Maša Kolanović: Sloboština Barbie
Tko se u svome djetinjstvu nije igrao Barbie lutkicama ili barem pjevušio: I'm a Barbie girl, in the Barbie wooorld…? Upravo se te plastično-fantastične lutkice nalaze u središtu romana prvijenca Maše Kolanović – Sloboština Barbie (2008.). Priča je to o djetinjstvu i odrastanju u zagrebačkom kvartu u ratnim devedesetima ispričana kroz perspektivu djeteta i izmaštanu igru personificiranih Barbie lutaka. Kao spomenar jednog djetinjstva Sloboština Barbie evocira gorko-slatke i nostalgične trenutke odrastanja, bogatu pop-kulturu devedesetih, ali i bolne uspomene na rat. U romanu Kolanović vrsno isprepliće djetinju bezbrižnost i humor s ironijom i okrutnom ratnom stvarnošću, a u njihovu je centru upravo zaigrani Barbie svijet koji istovremeno služi kao štit od rata, ali i pokušaj dječjeg shvaćanja i razumijevanja surove realnosti.
„Svi su se već spustili u podrum. Sjećam se da nisam mogla prestati plakati, a onda je nakon pola sata prestala uzbuna, nakon čega smo se svi uputili natrag prema stanovima. Te sam večeri spavala na madracu u maminoj i tatinoj sobi. Spavala? Zapravo sam pažljivo osluškivala ne bih li slučajno čula zvukove čeličnih krila naše armije. I dok sam tonula u san, moje misli je nadlijetala Pilot Barbie, u maskirnom odijelu ružičastih nijansi, ostavljajući kričavo ružičasti mlaz u nekoj nedjeljnoj epizodi Fear Factoryja. Jer Barbi može biti ama baš sve što poželi. Čak puno više nego što se to može vidjeti u prospektiću i na reklamama.“
5. Olja Savičević Ivančević: Adio kauboju
Ruzinava je dobra, loša, zla antijunakinja romana Adio kauboju (2010.) autorice Olje Savičević Ivančević, koja se jednog sparnog ljeta vraća kući u primorski gradić i svojim povratkom načinje istragu jedne smrti i zaranja u svoje zakopane i bolne uspomene iz mladosti. Autorica ovim romanom maestralno parodira i ironizira žanr vesterna, poigrava se njegovim konvencijama, a likom Ruzinave dekonstruira stereotipnog kaubojskog pseudoheroja i pita se: whatever happened to the heroes? Roman je ujedno ispunjen poetsko-egzistencijalnim fragmentima o životu i smrti, generacijskim traumama, muško-ženskim odnosima i pitanjima (ne)tolerancije drugih i drugačijih.
„Na mjesečevoj površini iza cementare i stare solane, između štrade i prerije, u jednoj sam bitci osvojila svoje pravo ime, Ruzinava, zbog crvene kose. Tog dana sam triput pala za pravdu i slobodu, bila sam hrabra generalica i danas sebe zovem tim imenom – Ruzinava, u sebi.“
