eRKaVe: Oni su studenti, oni su amateri, oni glume - i pobiru sve moguće nagrade!
Zašto smo odlučili napraviti intervju s ovom dramskom skupinom? Gdje god da se pojave - uspjet će pokupiti nagradu!
Zašto smo odlučili napraviti intervju s ovom dramskom skupinom? Gdje god da se pojave - uspjet će pokupiti nagradu!
eRKaVe je dramska skupina osnovana prije dvije godine, a okuplja studente Sveučilišta u Zagrebu.
Zašto smo odlučili napraviti intervju sa osnivačem ove skupine, ujedno i redateljem, studentom povijesti i filozofije na Hrvatskim studijima, Christianom Jean-Michelom Jalžečićem? Upravo zato što je sa svojom drugom predstavom ova marljiva skupina osvojila niz nagrada. Točnije rečeno, gdje god da se pojave - uspjet će pokupiti nagradu.
Njihova prva predstava bila je Bez trećega i rađena prema istoimenoj drami Milana Begovića.
— Ime udruge predstavlja spoj prvih slova imena članova tadašnje postave predstave Bez trećega i mojega, kao redatelja. Sve je počelo spontano i opušteno radi uživanja u onom što volimo i čime bi se voljeli jednog dana profesionalno baviti. — objasnio nam je Christian.
Kao i svaki početak i ovaj je bio težak. Bilo je teško osoviti skupinu na noge, prvenstveno zbog prostora za probe kojeg nisu imali. Od početka 2015. godine probe skupine teku lakše jer im je Društvo studenata povijesti Ivan Lučić - Lucius ustupilo svoju prostoriju.
— Kada postoji ljubav prema onome što radiš, nije problem održavati probe ni u parku ili na parkingu. Sve uz osmijeh i ljubav. — rekao nam je Christian.
eRKaVe trenutno, uz Christiana, čine Ana Janjanin (povijest, Hrvatski studiji), Zrinka Majstorović (modni dizajn, Tekstilno-tehnološki fakultet) te Adrian Bagarić.
Što ste sve do sada napravili, koje predstave?
Do sada imam dvije samostalne režije. Prva je Bez trećega, a druga, ujedno i ovogodišnja velika uspješnica, su Sluškinje, drama francuskog dramatičara Jeana Geneta, a s kojom smo osvojili mnogo nagrada i priznanja.
Sluškinje? O čemu se radi u predstavi i kako ste raspodijelili uloge? Zašto baš ovaj pomalo težak tekst?
Cijeli projekt Sluškinje nastao je kao jedna od mojih ideja za prijemni ispit za kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Sluškinje su igra dominacije, progovaraju o odnosu nadređenih i podređenih i taj odnos analiziraju do krajnjih granica. Sluškinje su zanimljiv tekst i velik izazov sam po sebi. Kad govorim o odabiru, svakako bih se složio da je drama kompleksna i zahtijeva pomno redateljsko čitanje komada. Ja sam to shvatio kao svojevrsni izazov za prijemni na režiju, ali na kraju nisam otišao sa Sluškinjama, nego s jednim drugim djelom.
Volim izazove i ne volim ići linijom manjeg otpora, a Sluškinje su svakako izazov, ali i užitak. Što se tiče uloga, Anja Janjanin utjelovila je kompleksan lik Solange, starije i dominante sestre, a Zrinka Majstorovic tumači nestabilnu i mladu sestru Claire koja svojom osjetljivošću i nestabilnošću još više utječe na atmosferu cijele drame. Za kraj, nimalo manje važan lik u cijeloj priči je lik Gospodarice koju je utjelovio talentirani Adrian Bagarić. Tijekom cijele drame dvije sestre, Claire i Solange, pokušavaju uvježbati ubojstvo Gospodarice i to sprovesti u djelo. Obje žive na rubu imaginacije te nikako ne uspijevaju u tim pokušajima. Na samom kraju drame njihova igra prelazi taj rub i obje „pucaju” i završavaju tragično.
Tko vam je sve pomagao u postavljanju predstave?
Predstava Sluškinje je prvenstveno moja zamisao koja ne bi funkcionirala bez talentiranih mladih glumaca koji u njoj sudjeluju. Kada govorimo o ovom projektu ne bih upotrijebio riječ pomoć, već suradnja bez koje ovo ne bi bilo moguće. Tako bih spomenuo studenta modnog dizajna, Dominika Brandibura, koji je bio velika pomoć u izradi scenografije te Nikolinu Dominković, studenticu kroatologije na Hrvatskim studijima, koja je odabrala većinu glazbe koju koristimo u samoj predstavi. Moram spomenuti i tehničku podršku Barbare Vinceković i Dore Biškup. Osim navedenih, nikakvu pomoć profesionalaca nismo imali, iako struka projekt naziva profesionalnim.
Opiši nam jedan dan u timu eRKaVe. Kako se nalazite, koliko vježbate, kako izgleda kada obrađujete tekst?
Kao i sve kod studenata, uvijek počinjemo kavom. Dvije. Ponekad i tri. A ponekad sve na kavi i riješimo. Naravno, kada krenu prave probe u prostoru Udruge tada vlada potpuni red i disciplina. Probe znaju trajati do kasno u noć jer ne napuštamo prostor dok ne dobijemo ono što je redateljski zacrtano ili dok jednostavno ne moramo prekinuti zbog umora. Mene osobno najviše veseli taj dio rada, pogotovo rad s glumcima, upute koje upijaju. Lijepo je vidjeti nečiji napredak kroz rad, usporediti prvo čitanje teksta sa završnim proizvodom. Rad s glumcima me usrećuje.
Iako amateri, pokupili ste apsolutno sve lovorike gdje god ste nastupili, pa idemo redom probati nabrojati sve postignuto. Najprije ste ostvarili prvo mjesto ovogodišnjeg SKAZ-a (Susret kazališnih amatera Zagreba). Što ste još osvojili i kakav je osjećaj dobiti ovakvu afirmaciju?
Kada pobijedite na SKAZ-u, što je slučaj s nama ove godine, onda ste se plasirali na Smotru hrvatskih kazališnih amatera, koja je ove godine bila u Vodicama. Tamo smo, kao i uvijek, došli bez ikakvih očekivanja što se tiče nagrada i priznanja. Zadnju večer festivala, na proglašenju pobjednika, bili smo naprosto oduševljeni. Adrian je bio nominiran za najbolju žensku sporednu ulogu, Zrinka je osvojila nagradu za najbolju glavnu žensku ulogu, meni je pripala nagrada za najbolju režiju, i još smo bili nominirani za najbolju predstavu u cjelini. Tako da smo bili predstava koja je uvjerljivo osvojila najviše nagrada i nominacija i ovim putem zahvaljujem stručnom povjerenstvu što su prepoznali kvalitetu i trud koji smo u sve ovo uložili.
Ne možemo se oteti dojmu da vam je najvažniji nastup s ovom predstavom bio u HNK-u u Varaždinu! Kako je nastupati u tako važnoj, ali i velikoj instituciji? Kako je došlo do poziva?
Tako je. I ja bih HNK Varaždin izdvojio kao jedan od bitnijih nastupa. Nastupati na sceni nacionalnog kazališta je velika čast i znak velikog povjerenja onih ljudi koji su to omogućili. Sve je počelo našom suradnjom sa Francuskim klubom Varaždin. Oni su prepoznali kvalitetu predstave te predložili nastup u HNK-u, a sve to u sklopu manifestacije Rendez-vous. HNK nam ostaje u pamćenju kao divno iskustvo i nadam se kako će nam nastupi u tim kazalištima postati normala kada jednog dana budemo profesionalci.
Posljednja lovorika stigla je iz Trebinja i njihovog 58. po redu Festivalu festivala. Srpskim medijima ste se jako svidjeli, a Zrinka je dobila i nagradu za najbolju glumicu festivala. Kakva je bila konkurencija i kakav je osjećaj ugrabiti nagradu na ovako cijenjenoj manifestaciji? Kakve su bile reakcije vaših kolega?
Uh, uhvatili ste me u pravom trenutku. Nedavno smo se vratili iz Trebinja puni dojmova, naravno pozitivnih. Iz pozicije redatelja mogu reći da sam jako ponosan na Zrinku, ali i na ostatak ekipe. Zrinka je, naime, na svim festivalima na kojima smo sudjelovali, osvojila nagradu za najbolju glumicu. Osim što to njoj osobno puno znači, iz moje perspektive to je i meni veliko priznanje i poticaj u daljnjem radu s glumcima. Drago mi je da je Zrinka prepoznala moje glumačke upute u samom radu, no naravno da je ovom nagradom prepoznat njen velik talent bez kojeg, naravno, nagrade ne bi ni bilo.
Cijela ekipa ponosna je na Zrinku, ali i na, kako vi to nazivate, lovorike koje su renomirani kazališni stručnjacii iznijeli o našoj predstavi, pogotovo što se tiče režije. A što se tiče srpskih medija, i medija opcenito, mislim da su nas izvrsno prihvatili, kao i domaćini u Trebinju. Atmosfera je bila uistinu prijateljska, što je divno i smatram to velikim napretkom, ako uzmemo u obzir da je naša predstava prva predstava iz Lijepe naše koja je nastupala na ovom festivalu nakon Domovinskog rata. Kada doživimo tako prijateljsku atmosferu, možemo zaključiti samo jedno - osim uspjeha i pohvala za predstavu, ovo je put ka poboljšanju dobrosusjedskih odnosa u regiji.
Kakvi su vam daljni planovi, planirate li nove predstave i imate li već zakazane neke nastupe?
Teško je planirati nove projekte jer su Sluškinje digle veliku prašinu i ponuda za festivale i gostovanja je uistinu mnogo. Moj mozak radi 100 na sat i naravno da su režijske ideje uvijek prisutne, kao i ideje za nove projekte. No ne bih to volio otkrivati, mogu samo reći da će biti potpuno drukčije od dosadašnjih predstava koje sam radio. Cilj mi je iskušati se u raznim žanrovima i prikupiti još više znanja i iskustva do idućeg prijemnog na Akademiji.
Kao amateri i studenti skupili ste dosta iskustva. Koje je vaše mišljenje, kako se kazalište drži danas i ima li mjesta za amatere u velikom svijetu profesionalaca? Kada amateri postaju profesionalci?
Za sve one koji misle da nema mjesta za amatere, neka pogledaju uspjehe naše predstave. Mislim da smo dokazali da nije stvar amaterizma ili profesionalizma, stvar je kvalitete. Ono što je kvalitetno opstaje, i bude prepoznato, kako od žirija, tako i od publike. Publika je najveći kritičar. Mi bismo voljeli biti profesionalci jednoga dana. Mislim da je kao amater jako teško doći do još značajnijih uspjeha od ovih koje smo mi ostvarili.
A kad osjetite poziv za umjetnost i kad se tomu skroz posvetite, mislim da je biti profesionalan u onome što volite i u čemu uživate cijelim bićem logičan slijed stvari. Ne bih rekao da se kazalištem bavimo. Kazalište i umjetnost se žive. Provokacije nekih ljudi da kazalište izumire, ne bih komentirao. Kazalište živi sve dok ima nas koji ga živimo.
