„Eichmann u Jeruzalemu” okrutno nas podsjeća na ono što želimo zaboraviti
„Eichmann u Jeruzalemu” važna je predstava. Uspješno donosi činjenično utemeljen prikaz najveće tragedije koja je zadesila čovječanstvo, a upozorenje koje nam daje – da nijedno društvo nije imuno na zlo, gotovo neprimjetno svakome će se uvući ispod kože.
„Eichmann u Jeruzalemu” važna je predstava. Uspješno donosi činjenično utemeljen prikaz najveće tragedije koja je zadesila čovječanstvo, a upozorenje koje nam daje – da nijedno društvo nije imuno na zlo, gotovo neprimjetno svakome će se uvući ispod kože.
U petak, 22. ožujka, u Zagrebačkom kazalištu mladih održana je premijera predstave Eichmann u Jeruzalemu slovenskog redatelja Jerneja Lorencija koja tematizira suđenje Adolfu Eichmannu, jednom od glavnih organizatora Holokausta.
Predstava je nastala prema motivima iz istoimene knjige Hanne Arendt, njemačke filozofkinje židovskog podrijetla koja je kao novinarka The New Yorkera prisustvovala Eichmannovu suđenju 1961. godine Promatrajući Eichmanna svih 160 dana suđenja, piše da je on prosječan čovjek poput svih nas – psiholozi koji su ga pregledali zaključili su da nije psihopat i čudovište, a prema ljudima oko sebe, piše Arendt, odnosi se sasvim srdačno. Kako je moguće da netko toliko normalan bude idejni kreator plana za istrjebljenje cijelog jednog naroda? Odgovarajući na to pitanje, ona postavlja tezu o banalnosti zla, a upravo je ta teza polazište za ZKM-ovu glumačku postavu i redatelja Jerneja Lorencija.
Sudski proces kao kazališna izvedba
Katarina Bistrović Darvaš, Dado Ćosić, Frano Mašković, Mia Melcher, Pjer Meničan, Rakan Rushaidat, Lucija Šerbedžija i Vedran Živolić vode publiku u više od tri sata dugo istraživanje o uzroku zla, pitanju krivnje, razlike između kolektivne i pojedinačne krivnje te ljudske psihe. Krenuvši od pojedinosti Eichmannova suđenja, glumci upoznaju publiku s okolnostima u kojima je uhićen, podacima o samom suđenju – svjedocima, izgledu njegove kućice unutar sudnice u kojoj je slušao suđenje, dimenzijama same sudnice, povijesti zgrade u kojoj se nalazila sudnica te podacima o njegovu životu. Cilj takvog dokumentarističkog iznošenja činjenica nije pripremiti publiku za kviz općeg znanja, već približiti gledateljima samo suđenje i prikazati ono što je i Hannah Arendt primijetila – sudski proces u svojoj formi i strukturi jest čista izvedba, slična kazališnoj izvedbi.
U optužnici Adolfa Eichmanna stoji da je optužen za zločine protiv židovskog naroda, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i članstvo u zločinačkim organizacijama. Dalekosežne posljedice njegovih zločina sljedeće su što glumačka postava pokušava dočarati. Vođeni motivima iz dokumentarnog filma Shoah Claudea Lanzmanna, Jaspersovim predavanjima o pitanju krivnje, romanom Koža Curzia Malapartea, igranim filmom Suđenje u Nürnbergu Stanleyja Kramera te suđenjem ustaškom ratnom zločincu Andriji Artukoviću pričaju priču o ljudima koji nisu preživjeli logore, donose svjedočanstva onih koji su ih preživjeli te se bave onima koji su bili s druge strane bodljikavih žičanih ograda.
U posebno poučnoj sceni Pjer Meničan i Lucija Šerbedžija glume poljski bračni par, a s njima razgovara Rakan Rushaidat koji glumi Claudea Lanzmanna, redatelja dokumentarca Shoah. Tijekom razgovora otkriva se da je par prije rata živio na selu te da su se tek nakon rata doselili u grad, u raskošnu kuću koja je prije pripadala ubijenim Židovima. Na Lanzmannovo pitanje jesu li poznavali Židove u čijoj kući sada žive, par odgovara značajnom šutnjom. A na pitanje kakvi su Židovi koji su živjeli u tom gradu općenito bili, muž odgovara da su smrdjeli i bili prljavi. Ne svi – govori – nisu svi bili takvi. Bilo je i dobrih Židova. Ta scena popraćena sjajnim izborom glazbe ponovljena je nekoliko puta. Iz toga jasno proizlazi ono što Jernej Lorenci pokušava prikazati: povijest se ponavlja. Čak i retorika ostaje ista.
Lekcija za sutra
U drugom dijelu predstave glumački oktet nam pokazuje da posljedice Eichmannovih zločina nisu ostale u 20. stoljeću. Danas, gotovo šest desetljeća nakon njegove smrti i gotovo 75 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, posljedice holokausta još su uz nas i zbog toga ih ne smijemo zaboraviti. Kako bi na to ukazali, glumci se, jedan po jedan, pred publikom skidaju do kože. U izuzetno emotivno nastrojenom nastupu iznose iskustva iz vlastite prošlosti koja su na njima ostavila traga i pokazuju nam da je osobna, obiteljska, nacionalna i svjetska povijest nešto što izgrađuje pojedinca. Kao takva, povijest se ne smije zaboravljati. A lekcije koje nam je ostavila moramo usvojiti.
Eichmann u Jeruzalemu važna je predstava. Uspješno donosi činjenično utemeljen prikaz najveće tragedije koja je zadesila čovječanstvo, a upozorenje koje nam daje – da nijedno društvo nije imuno na zlo, gotovo neprimjetno svakome će se uvući ispod kože.
Površina kože odraslog čovjeka iznosi 1,7 m2. Jeste li znali da bismo površinom kože svih ljudi ubijenih u Holokaustu mogli prekriti Trg bana Josipa Jelačića gotovo 30 puta?
