Đorđe Balašević – Mornar bez mora koji ne poznaje granice

Dobro veče, Zagrebe

Pričekao sam dva tjedna da se slegnu dojmovi poslije Balaševićevih koncerata u Lisinskom kako bih uz mali odmak mogao napisati ovaj članak. Balašević je opet oduševio Zagrepčane održavši tri koncerta u KD Vatroslav Lisinski u sklopu proslave 40. godišnjice koncertne dvorane.

Gužva na blagajnama potvrda je da su organizatori napravili odličan posao dovođenjem legendarnog Panonskog mornara. U nekoliko sati rasprodani koncerti pokazuju da ljubav između Balaševića i Zagreba ne poznaje recesiju (cijena karte 280 kn) i nema rok trajanja. Balašević se još jednom potvrdio kao jedna od najvećih zvijezda Balkana koja među publikom uživa gotovo kultni status s vojskom vjernih fanova.
Ljubav Zagreba i Balaševića počinje ranih 80-ih, kada Balašević održava nekoliko velikih koncerata u Zagrebu, a svoj vrhunac doživljava na dva velika koncerta na Šalati 1987. koje Balašević počinje gore navedenim stihovima kojima zauvijek kupuje zagrebačku publiku, a da ta ljubav ne blijedi pokazuju i posljednji koncerti.
80-ih Balašević uživa veliku popularnost na području tadašnje Jugoslavije, održava koncerte po cijeloj bivšoj državi, čest je gost na televiziji, snima seriju Panonski mornar, gostuje u gotovo svim emisijama zabavnog karaktera, izdaje uspješne albume, a posebnu ljubav pokazuje upravo prema Zagrebu u koji često svraća i uvijek iznova oduševljava publiku.

Devedesete

„Onda su došle devedesete, tužne i nesretne... u udžbenike i u čitanke, ušle su bitange obične...“  dolazi do raspada Jugoslavije, državne granice estradnjacima sužavaju područje djelovanja i više ništa nije bilo isto. Đole i u tim ratnim razdobljima ne napušta svoju publiku i jasno se opredjeljuje protiv rata i podjela koje nastaju.

Balašević nikada nije poznavao granice, a zbog svojih stavova izvan granica Srbije njegova popularnost raste, ali u Srbiji doživljava razne progone – više ga nema na televiziji, radio postaje ne puštaju njegove pjesme, a često ga se proziva da ne voli svoj narod i svoju državu. Iako ga nema u javnosti, Đole izdaje albume i piše knjige te se svojim djelovanjem aktivno uključuje u borbu protiv vlasti na čelu sa Slobodanom Miloševićem.
Godine 1993. Đole stvara pjesmu „Čovek sa mesecom u očima“ i izvodi je u prepunom Sava Centru u Beogradu posvetivši je razrušenom Vukovaru. Na istom koncertu po prvi put izvodi sada već legendarnu „Sloboda-NE“ kojom ismijava Slobodana Miloševića i njegovu politiku.
U tom razdoblju ne održava koncerte u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a njegova publika iz tih država ga dolazi slušati u Sloveniju gdje održava niz koncerata i u koju se seli nakon medijskog šikaniranja koje doživljava u Srbiji.

Nakon rata Balašević postaje UN-ov ambasador dobre volje i među prvim umjetnicima otvara granice i gostuje u područjima pogođenima ratom. Nerijetko se na svojim nastupima ispričava i širi optimizam, a u posebnom sjećanju će ostati njegov koncert u Sarajevu 1998. Koncert je počeo rečenicom „Dobro veče, Sarajevo, došao je i taj dan... Eto, tako to ide... Ratovi prolaze... Ljudi ostaju...“ Bio je to prvi koncert nakon rata u Bosni i razrušenom Sarajevu, publika je napunila dvoranu do zadnjeg mjesta, a tijekom cijelog koncerta emocije su izazivale suze kako kod publike tako i kod samog Đoleta.

Nakon svih progona koje je doživio od strane političke vlasti, Balašević krajem devedesetih doživljava satisfakciju nizom koncerata po svim državama bivše Jugoslavije i zbog svojih čvrstih antiratnih stavova iznova osvaja publiku kako u Srbiji tako i izvan nje.

„Da mi je još jedared proći Ilicom, pa da bećarac našvrljam ćirilicom...“

„Ali neko to od gore vidi sve...“ - 2000. Balašević izdaje album Devedesete u kojem se u nekoliko pjesama obračunava s vremenom koje je prošlo i najavljuje ponovni procvat svoje karijere. Zagrebu posvećuje „Stih na asfaltu“ i iznova osvaja zagrebačku publiku.
U sljedećih nekoliko godina Balaševića putem interneta upoznaje nova generacija koja ostaje očarana njegovim umijećem baratanja riječima. Balašević postaje prva prava zvijezda Balkana koju slušaju sve generacije i čija publika ne poznaje državne granice. Na Balaševićeve koncerte dolaze umirovljenici, roditelji s djecom, studenti, đaci, bogati, siromašni, radnici, znanstvenici, vjernici, ateisti, Srbi, Bošnjaci, Hrvati, Slovenci...
Balašević ponovno podiže mase svojom patetičnom poezijom, održava velike koncerte u dvoranama, a 2008. zagrebačku publiku oduševljava nizom autorskih koncertno-dramskih nastupa u Kerempuhu. godine 2011. okuplja Panonsku mornaricu te održava koncertnu turneju u maniri prave svjetske zvijezde po zemljama bivše Jugoslavije. Istovremeno, uz koncerte u dvoranama u kojima nastupa, radi projekcije svog redateljskog prvijenca „Kao rani mraz“ koji je u vlastitoj produkciji uz pomoć obitelji snimao nekoliko godina. U sklopu turneje posjećuje većinu većih gradova bivše države i opet na toj razini dokazuje da lijepa riječ ne poznaje granice.  

Godine 2012. otpočinje novu turneju pod nazivom „Osmeh se vratio u grad“ te održava novi niz koncerata, između ostaloga i u svom Novom Sadu. Nastupom u Lisinskom otpočinje novi ciklus koncertnih nastupa pod nazivom „Pa tamburama mangupi prepreče put...“.

„Mog mora nema i ne znam šta da radim...“

Đole je valjda jedini mornar bez mora i lađe koji u svaku luku stiže i koji je uvijek dočekan raširenih ruku. Gost je za poželjeti jer prema njegovim riječima (a to njegova publika najbolje zna) dolazi rijetko i ostaje kratko. Njegove rime i tekstovi još uvijek nalaze „normalne“ koji će ih prenositi i na generacije koje dolaze. Nitko na našim prostorima ne razumije bolje mentalitete naroda koji ih nastanjuju od Panonskog mornara pa ćemo i ovaj tekst završiti citatom iz njegove knjige „Dodir svile“ -
„Vidiš, Sarajevo je srednjeg roda... Kao dete... Zaigrano... Prostodušno... Naivno... Beograd je, recimo, Taj Beograd... Muškarčina... Švaca i galamdžija u raspasanoj beloj košulji, na hoklici pred prepadnutim svircima... i Zagreb je Gospon Zagreb... Koketni gebelovski brčići, prefrigani šmek preko jutarnje štampe... Najveću larmu podigne kad zvecne kašičicom o rub porculanske šoljice... Pa Gospođa Ljubljana... Snežna Kraljica... Uobražena, elegantna, racionalna... Koja je tako hladno napustila taj brak iz računa čim je shvatila da računa više nema... A Sarajevo... Lakoverno, detinjasto... Zato ono prvo i pruža ruke...“