31. Dani hrvatskog filma: domaću kratkometražnu igranu produkciju predstavlja 16 ostvarenja
Filmovi kroz različite autorske pristupe i preokupacije progovaraju o različitim temama i problemima, ali većina njih svedena je ili definirana određenim prostorom.
Filmovi kroz različite autorske pristupe i preokupacije progovaraju o različitim temama i problemima, ali većina njih svedena je ili definirana određenim prostorom.
Novo, 31. izdanje Dana hrvatskog filma, održat će se od 10 do 14. svibnja u kinu Tuškanac. Kratkometražni igrani filmski program uključuje 16 filmskih ostvarenja u selekciji filmskog i književnog kritičara Dragana Juraka.
Spomenuti program uključuje nagrađivane, afirmirane autore poput Marka Šantića, Bojana Radanovića, Mladena Stanića, Mate Ugrine ili pak onih mlađe generacije poput Filipa Antonia Lizatovića, Karla Voriha, Davida Gaše, Borne Zidarića, Sare Alavanić, Andrije Tomića ali i debitante poput Josipa Benete, Tomislava Noršića, Bogdana Tankosića. Većina igranih filmova dolazi iz produkcije Akademije dramske umjetnosti i Blanka, dok je jedna od novina i film nastao u produkciji privatnog visokog učilišta VERN. Autorica Sara Alavanić u programu 31. Dana hrvatskog filma predstavlja čak tri filmska naslova – dva dokumentarca te jedan igrani (Siročka), dok naša renomirana glumica Lana Barić nastupa u isto toliko igranih naslova – Palikuća, Carpe Diem i Nehaj.
Filmovi kroz različite autorske pristupe i preokupacije progovaraju o različitim temama i problemima, ali većina njih svedena je ili definirana određenim prostorom. Tako je nekoliko filmova iz konkurencije određeno prostorom stana, kuće ili sobe – Sama Borne Zidarića, Nehaj Martine Marasović, Možda, kad se zaposlim Tomislava Noršića, Sve što dolazi Mate Ugrine, Palikuća Davida Gaše. Ti prostori mogu biti sobe za iznajmljivanje turistima (Marko, Marko Šantić), uvale s vilama za iznajmljivanje (Carpe Diem, Filip Antonio Lizatović), prostori djetinjstva i odrastanja (Siročka, Sara Alavanić), unutrašnjost policijskog automobila (Cajci, Josip Beneta), nogometno igralište (Mali libero, Mladen Stanić), ili prostor igre u koju je zatvoren trojac s djevojkom i dva mladića (Nema ljubavi u klubu, Marko Turčinov).
– Mogli bismo zaključiti, dvije godine pandemije i dva veća potresa u bitnome su odredili tematski i stilski okvir igrane konkurencije Dana hrvatskog filma. Možda će se već dogodine to promijeniti. Rat u Europi, prijetnja nuklearnog sukoba naći će način da uđu u produkciju kratkog filma. Ali za sada to nije slučaj. Ne možemo pobjeći od nezaposlenosti (Možda, kad se zaposlim), ne možemo pobjeći od rata (Fender, Marko), ne možemo pobjeći od novih ekonomija (Carpe diem), ne možemo pobjeći od malograđanštine i konformizma (Tuđa posla). Ali zapravo jedino što želimo jest pobjeći iz hodnika, stana, otoka, zatvorenog auta, kuhinje u kojoj sjedimo s policajcem pozornikom… Jedino što želimo jest pobjeći od anksioznosti. Ta anksioznost definirana je malim, skučenim, omeđenim prostorom. Prostorom izolacije. Prostorom koji je ujedno i okvir filma. U formativnom smislu to nas dovodi do „čistog“ filma. On je definiran kadrom hodnika (Palikuća). A u najčišćem obliku već samim izrezom svog kadra. Filmskoga kadra kao prostora izolacije – kaže o selekciji Dragan Jurak.
