U Hrvatskoj potvrđen prvi slučaj majmunskih boginja, ovo su simptomi

– To je virusna bolest, radi se o DNK virusima, sjedište je na neki način u Africi. Prva pojava bila je 70-ih godina. Zovu se majmunske boginje, međutim, smatra se da majmuni kao i ljudi nisu glavni rezervoari već da su slučajni domaćini. Najčešće se tu radi o malim, sitnim glodavcima, uključujući miševe, štakore i vjeverice te brojne primate – objasnila je Markotić, dodajući da postoji mogućnost prijenosa s čovjeka na čovjeka, sa životinje na čovjeka, ali i s čovjeka na životinju. 

Kada je riječ o simptomima, Markotić je rekla da bolest počinje visokom temperaturom, kao i većina drugih zaraznih bolesti, općim lošim stanjem, iscrpljenošću i jakom glavoboljom.

– To je uobičajeno za brojne bolesti, ali već trećeg ili četvrtog dana se pojavi osip, prvo na mjestu inicijalnog ulaza, a onda se dalje širi od lica, ekstremiteta, trupa, a na kraju po dlanovima i tabanima. Sami simptomi sliče velikim boginjama, na sreću, velikih boginja u cirkulaciji nema. Ta je bolest cijepljenjem u potpunosti iskorijenjena. Kod majmunskih boginja također imamo jako otečene limfne čvorove – objasnila je Markotić.

Iz HZJZ-a su istaknuli da bolest nije jako zarazna, tj. u većini slučajeva potreban je vrlo blizak kontakt s bolesnikom. Uzročnik je virus, sličan virusu velikih boginja, a prirodni su mu rezervoar najvjerojatnije neke vrste vjeverica i drugih glodavaca u divljini središnje i zapadne Afrike.

Iako se bolest zove majmunske boginje, izgleda da majmuni nisu rezervoar virusa, već se slučajno zaraze, kao i čovjek, u kontaktu s drugim životinjama i njihovim izlučevinama. S čovjeka na čovjeka bolest se može prenijeti kapljičnim putem i kontaktom s kožnim promjenama oboljelih.

Povremeno su se javljale majmunske boginje izvan Afrike, najčešće kod putnika koji su se zarazili u Africi i kod osoba koje su s njima došle u bliski kontakt. U SAD-u je 2003. godine zabilježena epidemija među djecom i mladima koji su se zarazili u kontaktu s prerijskim psima, zaraženim od glodavaca uvezenih iz Gane.

Bolest se očituje povišenom temperaturom, glavoboljom, zimicom, iscrpljenošću, umorom, bolovima u mišićima i leđima, oticanjem limfnih čvorova i osipom kao kod vodenih kozica. Smatra se da cijepljenje protiv velikih boginja pruža solidnu zaštitu, ali se ne zna koliko dugo traje zaštita nakon cijepljenja.

Osim toga, cijepljenje protiv velikih boginja je krajem sedamdesetih ukinuto svuda u svijetu, nakon što su velike boginje proglašene iskorijenjenima. Liječenje je simptomatsko i u većini slučajeva bolest prođe kroz dva do četiri tjedna.

Iz HZJZ-a su napomenuli i da postoji velika razlika između velikih i majmunskih boginja jer su velike boginje antroponoza, tj. čovjek je bio jedini domaćin i rezervoar virusa. Zahvaljujući toj činjenici, bolest se mogla iskorijeniti. S druge strane, majmunske boginje su zoonoza, tj. prirodni domaćin i rezervoar virusa su divlje životinje i zbog toga je nemoguće iskorijeniti bolest čak i da postoji efikasno cjepivo.

Kao najvažnije su istaknuli da je prijenos majmunskih boginja s čovjeka na čovjeka puno manje efikasan nego prijenos velikih boginja, tj. majmunske boginje su manje zarazne. To je razlog zbog kojega se pri epidemijama majmunskih boginja, koje se povremeno javljaju, ne pribjegava masovnom cijepljenju protiv velikih boginja.