„Liječnik je sestri šef“ – Ne, liječnik joj je kolega!

Serija članaka objedinjena pod krovnim naslovom Osijek četvrtkom nastavlja se. Svakog četvrtka imate priliku upoznati proaktivne osječke studente i one koji su nakon studiranja u Osijeku ondje ostali i zaposlili se. Cilj je razbiti stigmu o tome kako Slavonija izumire, kako u Osijeku nema kvalitetnih studenata, kako svaki od njih jedva čeka dobiti diplomu da se ukrca na autobus za Irsku ili Njemačku. Nije da toga nema ili da neće biti, no ovo su priče onih koji uspijevaju iako ih okolina često sabotira.

Trinaesta sugovornica ove serije dolazi s Fakulteta za dentalnu medicinu i zdravstvo u Osijeku, odnosno sa Sestrinstva. Teodora Dragosavljević rođena je u Belom Manastiru gdje je i završila osnovnu školu, a srednju nastavlja u osječkoj Medicinskoj školi. Pri izboru fakulteta kaže kako je razmišljala i o drugim gradovima izuzev Osijeka, prvenstveno o Rijeci. Bez obzira što je upala i tamo i u Zagreb, ljubav prema zavičaju je prevladala.

Teodora smatra da je sestrinstvo poziv i da ljubav prema sestrinstvu mora postojati samo da bi se kasnije razvila još veća. Kada je upisala srednju medicinsku, kaže kako nije imala pojma što ju čega izuzev onoga što je gledala u tv emisijama. Kako je njena generacija prva koju je, kako voli reći, zakačilo petogodišnje školovanje, do trećeg razreda srednje škole nisu imali doticaja sa strukom, no kada je došla prva praksa sve joj je bilo jasno i sada se teško vidi u bilo kojoj drugoj struci.

Teodora Dragosavljević, FOTO: Foto Mara

Medicinu i zdravstvo voli oduvijek. Otkriva kako je još u vrtiću htjela biti medicinska sestra. Iako se ne sjeća točno zašto, sjeća se da joj je to dosta dugo bila želja. Pretpostavlja da je tu veliku ulogu igrala njena teta koja je i sama medicinska sestra. U osmom razredu, kada su birali koju srednju školu žele upisati, osim tete pri odabiru, ulogu je imala, otkriva, i serija „Uvod u anatomiju“ i to lik Christine Yang jer je htjela biti kirurg kao i ona.

- Kroz srednju školu sam shvatila da je, umjesto meicine, sestrinstvo moj poziv, no svejedno je ljubav prema kirurgiji ostala.

Obzirom da je praksa neizostavni dio ovog studija, zanimalo me kako izgledaju Teodorini studentski dani. Otkrila je kako najmanje spava jer svaki dan putuje iz Belog Manastira za Osijek pa to zna biti dosta naporno jer su uglavnom veze vlakom neredovite i često trči za vlakom, ili ga čeka, ili zakasni.

- Dan mi se sastoji od toga, kada imamo praksu, da dođem u Osijek, popijem kavu jer dođem prerano, odradim praksu, pa potom opet kava jer valja čekati vlak. Popodne učenje i pisanje dokumentacije potrebne za vježbe, a navečer probe folklora, no ponavljam – ovisi koji je dan. Zaključno, pijem puno kave.

U siječnju ove godine, sudjelovala je kao mentorica i dio organizacijskog tima na konferenciji „Croatian Youth Movement“. Riječ je o konferenciji koja je okupila srednjoškolce iz cijele Hrvatske s ciljem da ih nauči da i oni kao mlade osobe mogu biti aktivni članovi ovoga društva i uz malo truda, volje i rada promijeniti nešto u svojem okruženju. Konferenciju je organizirala Maja Grujić, Teodorina prijateljica i dobitnica nagrade Buduća Liderica, koja je htjela pokazati srednjoškolcima da nije sve tako sivo i da oni mogu biti promjena. Jako joj je drago da je sudjelovala, naročito zato što misli da nema boljeg osjećaja nego kad inspiriraš nekoga.

Završna večer CYM konferencije, FOTO: Matija Benić

Teodora aktivno sudjeluje u preventivnim programima i promicanju zdravlja tijekom godine Članica je studentske udruge Hrvatska udruga sestrinstava gdje, zajedno s kolegama, organizira promicanje zdravlja ili preventivne akcije ovisno o tome koji se „zdravstveni dan“ obilježava.

- Naprimjer, u listopadu obilježavamo Dan ružičaste vrpce i tada na trgu Ante Starčevića dijelimo brošure i letke kako bismo informirali ljude o tome što je Dan ružičaste vrpce i zašto ga obilježavamo te mjerimo krvni tlak i šećer kako bismo potaknuli još jedan „korak“ u promicanju zdravlja. Pomažem i u radu udruge Mammae Beli Manastir, na isti način.

U svakom poslu, nekako je najteži rad s ljudima jer se svakodnevno susretnemo s raznim karakterima i razmišljanjima. Toga svakako ne nedostaje i u Teodorinoj struci pa je tako i sama rekla da obzirom da je s velikim brojem ljudi svaki dan, zaista svašta vidi i riječ kojom je opisala sve ljude je da su fascinantni.

- Ono što je bitno zapamtiti je zašto činiš ono što činiš, i bude lakše, a trudim se pamtiti samo lijepe trenutke. Oduševljava me kako ljudi, uglavnom stariji, budu zahvalni i za najmanju sitnicu koju im učiniš – dodaš čašu vode ili spustiš uzglavlje kreveta. Nerijetko nas tada nude keksima, kolačima, zahvaljuju se kao da smo im zvijezde s neba skinuli. Pamtim situaciju kada smo jednom starijem gospodinu kolegica i ja promijenile posteljinu, toliko nam je bio zahvalan da nam je čak i svojeg unuka „nudio“.

Bez obzira na jako gust raspored, Teodora se trudi osloboditi si što više vremena za neke druge ljubavi. Jedna od njih je folklor na koji je krenula u prvom razredu osnovne škole. Kako je jedinica, roditelji su smatrali da je dobro da se bavi nečime izvan škole kako bi upoznala još prijatelja. Upisali su je na gimnastiku, no njoj se to kao, kroz smijeh kaže – sportskom antitalentu, nije pretjerano svidjelo. Tata joj se bavio folklorom 35 godina i on je bio taj koji ju je prvi puta odveo jer je taman tada s radom započela dječja skupina.  Priznaje kako isprva nije imala dojam da nešto ozbiljno rade na folkloru, sve joj je bila zabava i igra.

- Sada, nakon 16 godina, razumijem da se rodila i ljubav prema plesu, običajima i nošnji tokom godina.

Teodora Dragosavljević, FOTO: Foto Mara

Probe folklora ima dva puta tjedno po dva sata navečer pa joj to, kaže, i nije neki problem uklopiti u dnevni raspored, kao ni na nastupe koji budu otprilike dva puta mjesečno. Ipak, najviše slobodnog vremena posvećuje prijateljima, obitelji i svom psu. Osim toga, voli fotografirati, gledati filmove i serije, čitati knjige, a ljubav krije i prema stranim jezicima pa je nedavno počela učiti i danski. Ljubav prema fotografiji je otkrila s prvim digitalnim fotoaparatom. Uvijek su joj govorili da ima „oko“ za fotku, a i sama se smatra kreativnim tipom osobe. Iako se fotografijom bavi isključivo iz hobija i fotka samo mobitelom i digitalnim fotićem, jednog dana bi voljela nabaviti profesionalni fotić i posvetiti se fotografiji malo ozbiljnije.

- Sve u svemu, način na koji provodim slobodno vrijeme ovisi o tome kakvo je vrijeme vani, najviše se prema tome orijentiram i ako je sunce, odmah bježim na neku terasu na kavu s prijateljima ili fotkanje za Instagram.

Da sada ponovno upisuje prvu godinu, vjeruje da bi opet odabrala Osijek kao mjesto studiranja, iako bi dvaput promislila jer ju je Rijeka osvojila kao grad. Najveća predrasuda s kojom se Teodora susrela tijekom dosadašnjeg školovanja je ona da je liječnik sestri šef. Ona to opovrgava s tezom da je liječnik sestri kolega, a ne šef te kaže kako su ljudi trebali do sada već shvatiti da su sestrinski i liječnički krugovi rada totalno drugačiji i da oni rade u timu, a ne da je sestra podređena liječniku.

- Liječnik liječi bolest, a sestra brine za čovjeka dok je bolestan, ukratko. Također izjava koju često čujem „vi samo perete guze“ – neistina. To je samo jedan od poslova koje sestra radi, a vjerujte da ih ima mnogo.

Teodora se u budućnosti vidi u Hrvatskoj, u idealnim uvjetima – u KBC-u Osijek, na odjelu Kardijalne kirurgije ili na Jedinici intenzivnog liječenja. Velika joj je želja posjetiti neku od zemalja Skandinavije i vidjeti način rada njihovih bolnica, a nada se da će to i uspjeti preko Erasmus programa.

Osim očiglednog nedostatka posla i loših plaća, Teodora smatra kako je ključan razlog odlaska sve većeg broja mladih iz Osijeka, pa i iz Hrvatske, općenito želja za boljim životom. Smatra kako nas je zaveo „sivi oblaka“ i ne možemo se pokrenuti iz njega.

-  Svakako je lakše otići i napraviti si bolji život u sretnijoj okolini. No, smatram da na nama mladima svijet ostaje i da upravo mi moramo potruditi da nam bude bolje – budi promjena koju želiš vidjeti!

Teodora je svakako jedna od onih za koje smatramo da čine svijet ljepšim, a uz nju je tu još dvanaest osječkih sadašnjih i bivših studenata koji opovrgavaju tezu kako iz ovoga grada svi odlaze jer se ne može uspjeti. Klik na link i vidi koje argumente oni imaju, a idućih četvrtaka bit će još inspirativnih ljudi.