„Kao odgojitelj ponekad odgajaš samo dijete, a ponekad i roditelja“

Serija članaka objedinjena pod krovnim naslovom Osijek četvrtkom nastavlja se. Svakog četvrtka imate priliku upoznati proaktivne osječke studente i one koji su nakon studiranja u Osijeku ondje ostali i zaposlili se. Cilj je razbiti stigmu o tome kako Slavonija izumire, kako u Osijeku nema kvalitetnih studenata, kako svaki od njih jedva čeka dobiti diplomu da se ukrca na autobus za Irsku ili Njemačku. Nije da toga nema ili da neće biti, no ovo su priče onih koji uspijevaju iako ih okolina često sabotira.

Četrnaesti je predstavnik osječkog Sveučilišta Josip Odobašić, student Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti. Josip je rođen u Slavonskom Brodu, gdje je završio osnovnu i srednju Ekonomsko-birotehničku školu, smjer upravni referent. Onda je, kako kaže, bilo sasvim logično upisati Pravni fakultet. Izbor je pao na Osijek i sjeća se da nije bilo nekih drugih opcija u vezi s izborom mjesta studiranja. Smatra kako nije bio loš student na pravu. Položio je dosta ispita, ali ga je jedan zakočio na drugoj godini te je odustao od Pravnog fakulteta i sreću potražio na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti.

– Taj svojevrsni neuspjeh ne gledam kao takav, već više kao dobru školu koja mi je pomogla kasnije u životu, više na osobnom planu nego na profesionalnom. Vrlo brzo sam shvatio da pravo nije bilo pravo za mene.

Kad je dolazio u Osijek, tamo je već studirala njegova sestra te je tranzicija iz Slavonskog Broda u Osijek bila puno lakša, a i smatra kako je financijski lakše živjeti u Osijeku nego u Zagrebu, posebno jer su ga roditelji financirali.

Josipov sadašnji fakultet glasi kao onaj koji upisuju uglavnom pripadnice ženskog spola. S tom se činjenicom i on sam slaže, posebice kada se radi o smjeru Rani predškolski odgoj. Osjećaj pri upisivanju tog smjera bio je vrlo zanimljiv, otkriva.

– Dolaziš na fakultet, znaš da ćeš biti jedan od najstarijih (budući da sam 4 godine stariji od generacije) i znaš da će većina biti djevojke, ali trebalo je i to proći. Sreća je bila što ipak nisam bio jedini pripadnik muškog spola jer se te godine upisao rekordan broj budućih odgojitelja, nas četvorica. Tako je bilo lakše preživjeti prve dane, a vrlo brzo smo se  privikli jedni na druge i tu počinje uspješna daljnja suradnja.

Zanimalo me postoji li razlika između muškog i ženskog odgojitelja. Josip smatra kako nema velike razlike, no ipak ističe kako muški odgojitelji donose drugačiji pristup – onaj očinski, nešto što odgojiteljice ne mogu donijeti skupini, zaključuje. Na kraju ipak smatra da sve ovisi o tome koliko odgojitelj unosi energije u svoj posao i da to nema puno veze za spolom.

Josip s animatorima, FOTO: Privatna arhiva

VEZANO

Lions Club Osijek dodijelio nagrade najboljim studentima

---

Tri je godine radio kao animator u Baškoj na Krku za firmu Samarcanda i dvije godine u Laguni Poreč. Znanje koje je stekao na fakultetu jako mu je pomoglo, no rad na sezoni puno je kompliciraniji, kaže, jer često postoji jezična barijera i djeca su ga ili slabo razumjela, ili nisu uopće. Tu je trošio puno energije i morao je biti maksimalno koncentriran. Iako je po zanimanju odgojitelj i primaran mu je rad s djecom, nakon prve sezone nadređeni su ustanovili da bolje radi s odraslima te je postao kontakt animator koji primarno radi s roditeljima i odraslim gostima.

– Odličan rad mi donosi dvije godine za redom nominaciju za najboljeg animatora u timu, a također i mjesto team leadera u hotelu Albatros u Poreču.

Josip je dva mjeseca radio i kao agent u call centru. S obzirom na to da postoji ona kultna rečenica da svaki student treba raditi na slušalicama kako bi saznao što nikad u životu NE želi raditi, zanimalo me slaže li se Josip s njom. Bez puno razmišljanja i sam ju je potvrdio i rekao kako je teško raditi kada te nadređeni pritišću da što više prodaš, a uvijek postoje dani kada jednostavno ne možeš prodati. Taj posao obavljao je i u Osijeku i u Slavonskome Brodu i nikome ga ne bi preporučio jer zna biti i mučan ako netko nije za to. Ipak je iz svega izvukao i nešto pozitivno, a to su ljudi s kojima je bio, kako kaže, užitak raditi, pa makar i na slušalicama.

Josip s animatorima, FOTO: Tom Major

Odobašić se bavi i odbojkom. Počeo ju je igrati još u osnovnoj školi, a u OK Brod došao je sa 17 godina. Tada odbojka postaje sastavni dio njegova života. Igrao ju je na brojnim razinama – prvu i drugu Hrvatsku ligu, Brodsku amatersku ligu, Sveučilišno prvenstvo, a također je bio i dio sveučilišne reprezentacije na državnom prvenstvu u Biogradu gdje su osvojili drugo mjesto. Prije odbojke rekreativno se bavio nogometom, rukometom i atletikom. Kaže kako je malo lutao tražeći pravi sport za sebe, no kada je prvi put zaigrao odbojku, znao je da je to sport kojim se želi baviti. Danas igra odbojku u Muškom odbojkaškom klubu Marsonija iz Slavonskog Broda u sklopu 2. Nacionalne odbojkaške lige – Istok.

Već treću godinu zaredom Josip odrađuje stručnu praksu u dječjem vrtiću Stribor. Osim prakse, sudjelovao je i u drugim aktivnostima. Trenirao je djecu košarku i  pripremao ih za Uskršnji turnir koji su kasnije i osvojili. Sjeća se komentara mentorice na prvoj godini koja je rekla kako su on i kolega, koji je s njim radio u grupi, zapravo bili puno bolji od svih djevojaka koje su dotad bile na praksi. Atmosfera je uvijek bila vesela jer studenti dolaze s mnoštvom novih ideja i novom energijom koja pomaže odgojiteljicama.

– Mislim da djeca ne zamjećuju spol, ali nekada zna dovesti i do konfuzije. Često su djeca ispitivala kako da zovu nas muške odgojitelje i dogovorili smo se da nas zovu ili imenom ili čiko. Tako sam doživio jedno od najsmješnijih iskustava na praksi kada mi je dijete došlo i nazvalo me teta čiko. Treba proći vremena da se djeca naviknu, ali mislim da bi se djeca navikla kroz veći rad sa muškim odgojiteljima.

Voli se reći kako su ove nove generacije sve gore i gore. Josip se s tim ne bi složio, nego smatra da su nove generacije roditelja sve gore.

– Pojava helikopter roditelja i previše popustljivih roditelja dovodi do te konstatacije da su generacije sve gore i gore. Sve to kreće otpočetka i sve se veže jedno na drugo. Tu zapravo počinje naš posao, posao odgojitelja, koji mora raditi i sa djecom, ali i sa roditeljima. Ponekad odgajaš samo dijete, a ponekad i roditelja.

Osim poznate predrasude da ovaj fakultet upisuju samo djevojke i da je posao odgojitelja posao koji je predviđen samo za osobe ženskog spola, najgora predrasuda s kojom se Josip susreo je da je njegov fakultet jednostavan za završiti i da ne treba uložiti puno truda i učenja za polaganje ispita. Kaže kako je definitivno jednostavniji od Pravnog fakulteta, ali da je jednostavno i lagano, nije.

Josip nema ni posao iz snova, ali činjenica je da voli druge ljude činiti boljima. Voli osjećaj kada nekome pomogne, a s tim se susreće cijeli život – kroz animaciju kada je radio team leader, kroz vođenje odbojkaških ekipa na fakultetima i kroz rad u vrtićima u sklopu fakulteta ili prakse.

– Ako bi morao birati što bih volio raditi, volio bih biti odgojitelj u sportskom vrtiću. S obzirom na to da sam rodom iz Donje Vrbe, Slavonski Brod bi mi bio prva opcija za posao. Odlazak iz države nikada mi nije bio opcija niti razmišljam o toj opciji. Uvijek sam se vodio rečenicom: Treba pokušati uspjeti u svom dvorištu.

Ključan razlog odlaska mladih vidi u njihovoj silnoj želji za sigurnošću, želji da se cijeni dobro odrađen rad kroz zadovoljavajuću plaću. Ipak, kaže kako su mnogi otišli iz Hrvatske iako nisu ni pokušali uspjeti u Hrvatskoj, a to je činjenica na koju se ne može utjecati. Dodaje kako je poznato da bismo svi voljeli uspjeti preko noći, ali je takav uspjeh praktički nemoguć nego jednostavno treba uložiti puno truda i rada i vjeruje da se onda može uspjeti. I u Osijeku i u Hrvatskoj.

Ovo nije prva, a dakako ni posljednja priča o uspješnim osječkim studentima. Ako si propustio koji Osijek četvrtkom, klik na link i neka te ovi ljudi potaknu na proaktivnost u ovom tmurnom danu.