Kako televizijski sadržaji oblikuju društvenu realnost?

Slobodno vrijeme važna je sastavnica u životu svakog čovjeka. U njemu pojedinci mogu realizirati vlastite interese, ali i zadovoljiti potrebe u svrhu razonode i opuštanja. Iako i dalje brojna istraživanja pokazuju kako mladi svoje slobodno vrijeme koriste u svrhu druženja s vršnjacima i organiziranim aktivnostima, digitalno doba u kojem živimo sa sobom donosi mnoge izazove. Osim sve popularnijih društvenih mreža i njihovom sve učestalijem korištenju kod mladih, svjedoci smo i sve većeg broja streaming-platformi, koje mladi sve češće koriste u slobodno vrijeme.

Znamo da mediji mogu značajno doprinijeti prenošenju i održavanju raznih stereotipa i da imaju veliku ulogu u formiranju stavova društva, međutim, kojim se mehanizmima to odvija?

Medijski priming predstavlja jedan od najpopularnijih teorijskih pristupa istraživanju stereotipa u medijskom prostoru. Medijski podražaji se tako ponašaju kao pripremni podražaji koji pobuđuju određene misli i osjećaje te imaju ulogu u stvaranju mišljenja i stavova o problemima, ljudima ili stvarima. Točnije, određena medijska poruka služi kao podražaj (prime) koji gledatelji primaju, temeljem čega kasnije prosuđuju ciljanu osobu iz stereotipne grupe.

Istraživači Jo i Berkowitz naglašavaju neo-asocijacijski model priminga, prema kojemu se preko ponovljenih asocijacija na povezane misli i osjećaje u gledateljevom umu oblikuje kognitivno-afektivna mreža čvorova. Kada se jedan čvor aktivira uz medijsku poruku, ostali se srodni čvorovi u mreži također aktiviraju preko procesa poznatog kao širenje aktivacije. Kako bismo pobliže objasnili, možemo uzeti kao primjer česti rodni stereotip prikazan u medijima – plavokosa žena razuzdanog ponašanja sukladno stereotipu plavuše se više zabavljaju. Svako pojavljivanje takvog prikaza u medijima predstavlja pripremni podražaj. Svakim sljedećim prikazom, neovisno radi li se o prikazu u medijima ili u stvarnom životu, u gledateljevom umu se stvara misao da je svaka plavokosa žena takvog ponašanja.

Jedno od mogućih objašnjenja leži i u socijalno-kognitivnoj teoriji, koja ističe da ljudi kognitivno procesuiraju informacije i zadržavaju odgovore na situacije temeljem svojih zapažanja, čak i kada ih ne proživljavaju iz prve ruke te im pridaju svoje osobno objašnjenje. Tako konzumenti medija mogu učiti određena ponašanja upravo preko medijskih poruka koje se šalju.

Neka istraživanja govore o tome da što više vremena ljudi provode izloženi medijskom svijetu, veća je vjerojatnost da vjeruju kako je društvena realnost usklađena s onom realnošću prikazanom u medijima, a razlog tom vjerovanju objašnjen je kultivacijskom teorijom koja proučava dugoročne posljedice televizijskog programa na gledatelje. Prema njoj, postoje dvije vrste učinaka – učinci prvog reda (neposredne posljedice programskih sadržaja) te učinci drugog reda (utjecaj na vrijednosti, uloga ili političkih orijentacija). Upravo su učinci drugog reda od posebnog interesa istraživačima jer programski sadržaji pojačavaju već postojeće vrijednosti pojedinaca, čime se održava stanje društvene inercije i održavanja prethodno društveno utemeljenih stereotipa.

Najuočljiviji stereotip koji se u televizijskim sadržajima može uočiti upravo je onaj rodni. Tako je ženska komunikacija u njima pretežno usmjerena na odnose, dok je muška uglavnom usmjerena na informacije. Muškarci su često prikazani kao nesposobni očevi koji imaju pravo lagati suprugama dok ih se ne ulovi, mogu iskorištavati djecu za svoje ciljeve, a žene su često prikazane kao iracionalne kojima je životni cilj ugoditi djeci i suprugu. U prilog tome idu i rezultati istraživanja Scota u kojem je omjer scena u situacijskim komedijama u kojima se obavljaju kućanski poslovi 3:43 u korist žena.

Kako bi se procijenilo kako film ili neki drugi oblik medijskog sadržaja prikazuje žene koristi se Bechdel (Wallace) test. Da bi prošao test, medijski sadržaj mora zadovoljiti tri kriterija – moraju biti barem dvije žene koje razgovaraju jedna s drugom, o bilo čemu drugom osim o muškarcima, a procjenjuje se da ga samo polovica filmova može proći.

Ništa manje zastupljen stereotip onaj je rasni. Kreem Nittle govori o pet tipova Afroamerikanaca prikazanim na TV ekranima – razbojnik, čarobni crnac, najbolji prijatelj, drska žena i sluga. S druge strane, Latinoamerikanci su najčešće prikazani kao sluškinje, ljubavnici, razbojnici i imigranti, a osobe većeg konfekcijskog broja kao humoristične prijateljice glavnog ženskog lika (FFF – fat, funny friend).

Ono što predstavlja dodatni problem kod televizijskih sadržaja moralno je sivilo prilikom kojeg dolazi do odmaka od crno-bijelog prikaza i shvaćanja likova. Likovi su kompleksni i dvosmisleni, zbog čega dolazi do lakše identifikacije, ali i privremenog isključivanja vlastitih moralnih standarda, što posljedično dovodi do opravdavanja moralno upitnih postupaka bez osjećaja krivnje i kognitivne disonance.

Svjedočimo i sve češćim prikazivanjema loših momaka koji, iako imaju niz toksičnih osobina (a nerijetko su i negativci) i dalje izazivaju ugodne reakcije, pogotovo kod adolescentne populacije. Oni se smatraju dobrim primjerom idealnog partnera jer su često prikazani i nizom pozitivnih karakteristika – humoristični su, zabavni i zanimljivi. Najčešće dolaze iz disfunkcionalnih obitelji, što u gledateljima izaziva empatiju i razumijevanje, a često i opravdanje nemoralnih ponašanja. Gledatelji, pogotovo ako se radi o adolescentima, mogu stvoriti sliku o nerealnim partnerskim odnosima, a u prilog tome ide i niz idealiziranih prikaza romantičnih odnosa koji, iako su toksični, predstavljaju ideal, a gledatelji navijaju za pomirenje i sretan kraj.

Gledanje televizijskih sadržaja služi za zabavu i odmak od realnosti i stvarnih problema – prilikom gledanja omiljene serije dolazi do ispuštanja dopamina koji se javlja se kao osjećaj nagrade, nakon određenog ponašanja kojim smo nastojali zadovoljiti određenu potrebu. Gledanje televizijskih sadržaja samo po sebi nije problematično ukoliko se ne radi o maratonskom višesatnom upijanju sadržaja poznatom i kao bingewatching. Međutim, zabrana i cenzura takvih sadržaja nije rješenje, a ono što je važno jest ograničiti vrijeme provedeno u gledanju takvih sadržaja, posvetiti vrijeme boljem razumijevanju, analizi i kritičkom vrednovanju medija kao temeljnim vještinama medijske pismenosti neophodnima za život u 21. stoljeću.