Put izvrsnog studenta: od prodavača cipela do programerskog posla iz snova
Mladi i perspektivni student koji je zaposlen u jednoj od najboljih IT firmi u Zagrebu podijelio je s nama svoj put: od prodavača cipela, preko prvog intervjua, pa sve do zaposlenog programera u firmi o kojoj sanja otkako se počeo baviti programiranjem.
Mladi i perspektivni student koji je zaposlen u jednoj od najboljih IT firmi u Zagrebu podijelio je s nama svoj put: od prodavača cipela, preko prvog intervjua, pa sve do zaposlenog programera u firmi o kojoj sanja otkako se počeo baviti programiranjem.
Leo Brdar je 23-godišnji student završne godine diplomskog studija Tehničkog fakulteta u Rijeci, smjera Računarstvo. Prototip je tipičnog programera jer u kasne noćne sate pretvara litre i litre kofeina koje unosi u sebe u iznimno dobar i vrlo pronicljiv kôd. No on nije običan student i ne programira samo tijekom noći. To čini i tijekom dana kada je zaposlen u jednoj od najboljih IT firmi u Zagrebu te uz studentske obaveze i zavidne rezultate koje postiže na studiju obavlja redovni posao od 40 sati tjedno kao i svaki drugi zaposlenik spomenute firme.
Jedan je od malobrojnih pojedinaca koji su spremni u ime svoje buduće karijere i osobnog razvoja staviti nekoliko ludih izlazaka sa strane, promijeniti listu prioriteta i odbiti neke povlastice studentskog života. Takva samokontrola nalazi se kod vrlo malo osoba, a to je vrlina koju treba hvaliti i poticati njezin razvoj.
Nekoliko mjeseci prije trenutka odluke, dok je bio u srednjoj školi, Leo je već znao koji fakultet i studij će upisati. U njegovoj sferi interesa su bili i medicina, pravo, PMF s naglaskom na matematičku stranu i slična polja, ali ipak se odlučio za programiranje.
– Nije to nešto o čemu sam oduvijek sanjao i u tome se vidio, ali već u srednjoj školi sam shvatio da mi ide vrlo dobro i da je to traženo polje, pa sam krenuo tim putem. Na prvoj godini sam bio u šoku i uvjeren da sam upisao pogrešan faks, ali na drugoj i trećoj godini, nakon što sam faksu uopće pružio priliku, shvatio sam da je to ono čime se želim baviti.
Nakon što su stigli rezultati, Leo je ostvario zavidan uspjeh te je bio prvi na listi za upis na Računarstvo. No, odluka još uvijek nije bila donesena jer se dvoumio između Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu ili ostanka u Rijeci.
– Odlučio sam se ostati zbog straha od prevelike promjene. Dovoljna mi je promjena bila prijelaz iz srednje škole na faks, a kamoli ne i selidba. Iako, upisati FER mi je bila velika želja jer sam vjerovao da je puno kvalitetniji fakultet od našeg Tehničkog u Rijeci. Prilikom odluke vodio sam se onom izrekom – Bolje biti velika riba u malom moru nego mala riba u velikom moru.
Kasnije je shvatio kako nije stvar isključivo u fakultetu. Naime, trudom i željom za napredovanjem i osobnim razvojem na poslovnom planu preuzeo je svoju budućnost u svoje ruke te shvatio kako nije važno je li Tehnički fakultet u Rijeci bolji ili lošiji od FER-a u Zagrebu, već je najvažniji njegov odnos prema istom. Shvatio je kako je iskustvo puno važnije te da njegov budući uspjeh ne ovisi o fakultetu na kojem studira, već o trudu koji ulaže u razvijanje samoga sebe.
Na samom studiju ostvarivao je rezultate vrijedne hvale te je četiri godine zaredom primao stipendiju za studente koji spadaju u najboljih 10% na svom studiju. Puno prije negoli je Leo pronašao svoju strast u ispisivanju redaka koda, pronašao ju je i u predavanju, stoga se odlučio prijaviti za demonstratora te je i dobio tu funkciju.
– Za demonstratora sam se prijavio zbog ljubavi prema prenošenju znanja. Kroz predavanja i učenje svojih kolega i sam bolje shvatim gradivo koje im objašnjavam. Predavanje je izvanredan spoj industrije i učenja. Naime, asistenti na fakultetima nemaju dodira sa industrijom, nego samo predaju ono što su naučili na faksu. Tako nešto u ovakvoj industriji ne bi smjelo biti dozvoljeno jer je to polje koje se konstantno mijenja te je potrebno razvijanje samoga sebe u pratnji sa razvojem industrije.
Leo se u budućnosti vidi kao full-time programer, ali bi volio biti i izvanredni profesor te predavati nekoliko kolegija i prenositi svoje iskustvo novim generacijama.
Iako je od prvog posla u struci Leo naučio mnogo i on mu je bio vrlo koristan, studentski posao koji mu nije bio u struci i koji je obavljao naučio ga je mnogobrojnim stvarima te mu je drago da je radio kao prodavač cipela.
– Jedna od najvažnijih stvari koju me naučio posao prodavača cipela jesu radne navike. Ako sam nešto želio, morao sam se potruditi i sam napraviti nešto po tom pitanju – neće mi samo pasti sa neba. Ono što me je ovaj studentski posao naučio jest odgovornost. Poštovanje poslovne hijerarhije te ponašanje na samom poslu. Ujedno i način na koji ćeš predstaviti samoga sebe i svoj tim. Također, istaknuo bih kao vrlo važnu stvar slušanje pojedinaca koji su na određenom poslu već dugo jer oni znaju kako sve funkcionira. Naravno, mladi moraju uvoditi nove stvari i razmišljati outside of the box donoseći svježe ideje, no neke stvari koje su se formirale dugi niz godina su sa razlogom formirane na taj način te ih se treba poštovati.
Prije prijave za posao u struci, Leo je student koji je primio Dekanovu nagradu za najboljeg studenta u generaciji te je dobio pohvalu magna cum laude, tj. završio je preddiplomski studij s uspjehom koji spada među najboljih 10% na studiju. No posao u struci je bilo nešto što je oduvijek želio.
– Morao sam za svoju buduću karijeru.
Prva prepreka s kojom se susreo prilikom prijave za posao bio je intervju – iznimno velik stres kojega ni on nije bio lišen – ali ima jedan vrlo bitan savjet:
– Svaki idući intervju je lakši. Svaki intervju te nečemu nauči. Ono što svatko od nas mora shvatiti jest da se ništa strašno neće dogoditi, tj. najgora stvar jest da ne dobiješ posao. Prilikom intervjua i ukoliko budeš neuspješan shvatiš u čemu je problem, dobiješ povratnu informaciju od poslodavca te se usredotočiš na to i radiš na samome sebi, razvijanju samoga sebe. Pokušaš ponovno i tvoj trud će biti nagrađen.
– Postajanje mentorom omogućilo mi je više slobode te sam sâm odlučivao tko će koji zadatak dobiti. Najteži aspekt mentoriranja jest ulaženje u ljudsku psihologiju – postavljen si u situaciju u kojoj si ti glavni i nadređeni koji odlučuje o svemu i trebaš svaku svoju odluku objasniti osobi koju mentoriraš, tako da ona shvati zašto baš tako treba biti. Potreban je senzibilitet te mi je ovo služilo kao priprema za predavanje u budućnosti.
No s mentoriranjem se nije susreo samo tijekom obavljanja posla nego je i postao mentor u firmi za inteligente računalne sustave i asistivnu tehnologiju. Kao dodatnim humanitarnim projektom na fakultetu bavi se razvijanjem novog sustava za upravljanje darivateljima krvi i sinkronizacijom aktualnih baza podataka za Crveni križ.
Nakon kratkog pregleda svih obaveza i uspjeha ovog mladog studenta ne možemo se ne zapitati kako on to sve uspijeva, pa smo odlučili to i saznati. Kao tajnu svojega uspjeha ističe da je potrebno posložiti prioritete u vlastitom životu.
– Kada uživaš u onome što radiš, onda to i nije toliko naporno. Kada dođeš doma nakon cijelog dana radeći ono što voliš, onda nisi iscrpljen, nego imaš energije i to je ono što te ispunjava. Dvije najbitnije stvari u tvom životu se nadopunjavaju.
Iako je Leo svoje obrazovanje proveo u rodnom gradu i nije iskoristio mogućnost studentske mobilnosti, putovanja mu nije nedostajalo. Otkako se zaposlio godišnji odmor za vrijeme Nove godine proveo je u Turskoj, početak godine je vrlo lijepo obilježio u gradu ljubavi – Parizu, proljeće je dočekao u Sarajevu s ćevapima u ruci, a priprema planove za provođenje kasnog ljeta na jugu Dalmacije, dok će početak iduće godine ponovno obilježiti putovanjem, ali ovoga puta u London.
– Treba krenuti od početka. Raditi neke poslove i doći do onoga što želiš, a ako ne znaš što želiš, onda sa radom shvatiš što želiš.
Prije početka novog posla Leo svoj godišnji odmor provodi u Poreču gdje se održalo natjecanje i konferencija jedne od najboljih IT firmi u regiji. Sudjelovao je s timom od ukupno četiri programera te su osvojili četvrto mjesto, dok im je treće mjesto izmaklo za dlaku. No ipak nisu otišli doma praznih ruku. Dobili su nagradu za najbolji algoritam te su sudjelovanjem na ovom dvadesetčetverosatnom programiranju svi članovi tima dobili ponudu za posao. Na ovom tipu natjecanja ovaj ambiciozni student sudjeluje drugu godinu zaredom i uvijek će mu se rado vratiti jer ga je samo natjecanje naučilo jednu vrlo neprocjenjivu lekciju.
– U samo 24 sata mi stvorimo gotovu aplikaciju i to je nevjerojatno. Upravo ta činjenica mi pokazuje koliko se mnogo toga može učiniti u samo jednom danu te mi služi kao poticaj da mogu bolje organizirati stvari i svoju svakodnevicu.
Leu želimo svu sreću na novom radnom mjestu i uspješan završetak studija!
