Iz života studenata glume: „Mi se učimo biti skromni u tom jednom procesu, mi smo samo jedan mali dio slagalice“
Mladi entuzijastični studenti glume na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci već sklapaju suradnje s profesionalcima, a planiraju i osnovati svoje kazalište u Rijeci. Donosimo intervju u kojem su otkrili pojedinosti iz života klase i glumačkog svijeta.
Mladi entuzijastični studenti glume na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci već sklapaju suradnje s profesionalcima, a planiraju i osnovati svoje kazalište u Rijeci. Donosimo intervju u kojem su otkrili pojedinosti iz života klase i glumačkog svijeta.
Biti student glume zasigurno je poželjna uloga, ali samo oni koji su je preuzeli znaju da je to i nadasve zahtjevna uloga. Cjelodnevne obaveze na Akademiji studenti glume ponekad moraju uskladiti s probama izvan Akademije. Takva je situacija poznata studentima glume na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci.
Oni sada surađuju s Dramom Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca na predstavi Naš odgoj redateljice Renate Carole Gatice, nastale prema tekstu Vedrane Klepice. Predstava ruši granice tradicionalnog kazališnog izraza, spajajući kazalište i film te dovodeći na scenu svijet društvenih mreža.
O čemu se točno radi i kako su doživjeli ovu suradnju te još neke pojedinosti iz svijeta glumačke klase u ime grupe ispričala je Sendi Bakotić. Donosimo intervju s ovom studenticom 3. godine glume i medija.
Je li ova predstava vaša prva suradnja s profesionalcima izvan Akademije?
Nije, prva nam je suradnja bila s Kazalištem Ulysses. Ja mislim da smo prije dvije godine krenuli; Shakespeare ljetne noći u režiji Lenke Udovički koja je i naša profesorica, pa nas je ona spojila s profesionalnim glumcima. A prošle smo godine radili s Baletom HNK Zajc Labuđe jezero. Ovo nam je, dakle, treća suradnja, ali prva s Hrvatskom dramom HNK Zajc.
Kakvi su dojmovi i iskustva?
Sva su iskustva dragocjena, puno nam znači raditi s različitim redateljima, puno učimo, uvijek imamo savjetnike za pokret i za govor te vježbamo različite načine glume.
Bavi se mladim ljudima i time zašto postaju delinkventni i koji su zapravo njihovi problemi, a paralelno govori i o socijalnim radnicima i koliko oni mogu ili ne mogu pomoći mladim ljudima koji su u nekakvoj nevolji. Predstava govori o tom nekakvom trokutu između roditelja, djece i sustava koji pokušava popraviti što su roditelji i djeca sami zeznuli. Uglavnom, predstava pokušava dijagnosticirati što se događa i gdje bi tu možda mogli mi kao publika, kao svi, popraviti nešto u svojem životu.
Kako ste uskladili vježbe za ovu predstavu s obavezama na Akademiji?
To je zanimljivo pitanje jer smo se zadnjih mjesec dana morali potpuno posvetiti tom projektu. Prvih mjesec dana smo još nekako gurali jutarnje probe od 10 do 2 pa od 3 nastava na Akademiji. Svi profesori na Akademiji su nam izašli u susret, no trebali bi sad sve nadoknaditi. Ali budući da nam je ovo zapravo ispit za najvažnije predmete, iz Glume i scenskog pokreta i dijelom iz Govora, imamo još samo neke predmete koje ćemo moći malo zapeti i položiti ispite.
To je super jer imaš sve sređeno. Ja dolazim iz amaterskog svijeta gdje sam sebi kupuješ kostime, sve radiš sam, a ovako te sve dočeka. Dođeš, vau, vidi ovo, kostimi... Pa kad krene šminka; pogotovo na ovoj predstavi gdje radi veliki autorski tim i stvarno ispada da u takvom timu glumac nije toliko bitan. Ovdje video, ove projekcije, stvarno sjajna scenografija, veliki je tim radio na ovome i mislim da se to vidi u proizvodu. Mi se zato učimo biti skromni u tom jednom procesu, mi smo samo jedan mali dio slagalice.
Da se okrenemo vašoj klasi, kakav je odnos u grupi? Kako surađujete? Ima li svađa možda?
Među nama glumcima je odnos toliko savršen da je to već cheesy. Ali stvarno, mi smo – mi sami kažemo da smo – jedna velika obitelj. Toliko se volimo i podržavamo i malo nam je teško palo što nas je 14, a u predstavi nas je 7, pa onda igramo u dvije podjele. I onda neki igraju, neki ne igraju, a mi ostali sjedimo na rubu stolice i s njima smo u svakom momentu. Ali stvarno, mi smo klasa kakvu se samo može poželjeti.
Ja sam imala život prije Akademije, a sada želim život poslije Akademije. Zbilja zahtijeva veliko odricanje i nekad je teško; zaboraviš da imaš prijatelje, nemaš ih vremena vidjeti, a mi smo tu stalno zajedno i zna biti kao kad si s nekim tako dugo zajedno, a radiš neki projekt – ne možeš to više podnijeti. Ali meni osobno – imam sve prijatelje u Zagrebu, pa se osjećam malo kao da gubim identitet. Stvarno se nakupi svega.
Ima li među vama u grupi osjećaja konkurencije za budući posao?
U našoj grupi ne, mi smo baš grupa koja je jedna za druge, ali čujemo izvana te stvari. Pokušavaju nas pokolebati, pričaju nam o tome, a mi kažemo mi ćemo osnovati svoje kazalište, mi ćemo i dalje raditi zajedno, nećemo mi čekati da nas netko angažira, mi ćemo raditi svoj projekt. No vidjet ćemo koliko će se toga realizirati, ali znamo da će biti teško – spremni smo na to, ima toliko akademija, toliko je glumaca, a malo je tržište…
Znači, planirate osnovati svoje kazalište?
Da! To je nešto što želimo već dulje vrijeme i ovaj je festival Mladi glumci gradu Rijeci bio neki pokušaj da stvorimo platformu, da pokažemo koliko produkcija imamo. Mislimo da Rijeci treba jedan drugi teatar, jedna druga vrsta izričaja. Mislimo da stvarno jesmo te snage koje mogu nešto napraviti.
S pozitivnim mislima završavamo razgovor sa Sendi. Entuzijastični glumci predani poslu i veliki timski igrači odašilju poruku da se proaktivnošću može uspjeti. Sudeći prema predstavi Naš odgoj, u njihovim karijerama zasigurno uspjeha neće nedostajati.
