Diplomski rad kao kruna studiranja u jednom trenutku postao glavno oružje Karoline Zelenike

Hrvatska udruga za odnose s javnošću – HUOJ treću godinu zaredom dodijelila je nagradu Mlada nada za najbolji seminarski rad, završni rad, komunikacijski projekt i diplomski rad. Karolina Zelenika je u potonjoj kategoriji osvojila nagradu s diplomskim radom na temu „Važnost javnosti u strateškoj komunikaciji kulturnih institucija: primjer GDK Gavella“.

Karolina Zelenika 25-godišnja je studentica zadnje godine dvopredmetnog diplomskog studija komparativne književnosti i sociologije. Iza sebe ima diplomu iz komunikologije, a osim toga uspješna je književnica koja svoju ljubav prema pisanju manifestira na razne načine i usput stvara prekrasne tekstove.

Porazgovarala sam s njom i saznala razmišljanja i planove ove tako uspješne, a u isto vrijeme skromne djevojke. Više nam je rekla o nagradi koju je osvojila, svojoj ljubavi prema pisanju, ali i budućnosti kojoj se itekako raduje.

Za početak, o čemu si pisala u diplomskom? Jesi li očekivala nagradu Mlada nada?

Diplomskim radom htjela sam objediniti različite interese i struke, ali s praktičnim ishodom. Tako je na primjeru Gradskog dramskog kazališta Gavella cilj diplomskog rada bio istražiti kazališnu publiku kao specifičnu vrstu javnosti u okviru odnosa s javnošću i teatrologije te ispitati kako odjel marketinga i odnosa s javnošću vidi publiku kao svoju javnost te koja su pritom njihova iskustva i prakse strateške komunikacije. U tu svrhu provela sam tri istraživanja, jedno kvantitativno metodom ankete te dva kvalitativna metodom fokus grupe i dubinskog intervjua.

Metodom ankete ispitivana su obilježja i korisničke preferencije publike kazališta Gavella kao dijela kulturne javnosti, dok je metodom fokus grupe ispitivana recepcija predstava te imidž kazališta. Konačno, dubinskim intervjuom istražila sam kako djelatnici marketinga i odnosa s javnošću u kazalištu doživljavaju stratešku komunikaciju.

Koliko ti je vremena trebalo za taj diplomski i što misliš o onom okolnom putu da netko drugi napiše rad umjesto tebe?

Na diplomskom sam počela raditi kad sam prijavila temu u veljači ove godine Posebno sam zahvalna što mi je kazalište omogućilo i povjerilo istraživački pothvat, a predano vodstvo sumentorice u tome mi je uvelike pomoglo. Bez redovitih konzultacija i motivacije profesorice Tanje Grmuše rad ne bi bio odrađen toliko temeljito. Na istraživačkom nacrtu radile smo mjesecima jer je ispravna priprema gotovo pa pola posla.

Za istraživanje metodom fokus grupe trebalo mi je najviše vremena. Prvo sam krenula u potragu za redovitim posjetiteljima kazališta, a potom su formirane četiri skupine po osam sudionika homogenih prema dobi kao svojoj glavnoj karakteristici. Tijekom ožujka, travnja i svibnja sudionici su pogledali pet premijernih predstava kazališta Gavella u tekućoj sezoni 2016/2017. Krajem svibnja, odnosno tjedan dana nakon zadnje odgledane izvedbe sam sa svakom skupinom održala diskusiju u trajanju od sat vremena. Tiskane ankete ispunjavale su se tijekom travnja i svibnja, a na kraju kazališne sezone provedeni su i dubinski intervjui.

To je sve bio ugodniji dio posla, a najiscrpniji je rad slijedio tijekom ljeta kada sam elektronički upisivala podatke ankete te preslušavala i pretipkavala snimljene materijale fokus grupa i intervjua. Ipak, ako volite istraživanja, analize pružaju pravo zadovoljstvo.

Na prvoj godini sociologije jedna nam je odlična profesorica rekla da moramo pročitati jako puno knjiga da nam uopće padne tema na pamet. To mi je bilo zastrašujuće, dok mi je danas tako bjelodano. Nažalost, studenti se suočavaju s time da moraju što prije u istoj akademskoj godini diplomirati pa brzinski napišu rad ili uzimaju apsolventsku godinu kako bi još radili pa diplomski postaje usputnom obavezom.

Žao mi je što diplomski rad nema veći značaj, a svojim negativnim i kažnjivim primjerima sve ga više degradiraju i oni koji su pak u poziciji moći, odašiljući tako mladima još goru poruku. Diplomski rad shvatila sam kao krunu cjelokupnog studiranja jer je to samostalan rad osobne teme kojim dobivamo akademsku titulu, kredibilitet koji nas legitimira u struci.

Foto: Facebook/HUOJ

Definitivno oslobađajuća kad se unutrašnja bujica riječi materijalizira na papiru ili češće na zaslonu. Naime, pisanje je ponajprije dio mene, toliko da mi narušava unutarnje stanje ako duže vrijeme ne zapišem barem skicu s motivom. Sad već znam da me, usprkos svim drugim ostvarenjima, moje stvaralačko neostvarenje tišti, stoga mogu reći da se svakim dovršenim radom temeljno ostvarujem, čime se uvijek nanovo podsjetim što me uistinu ispunjava.

Implicirano ostvarenje u vidu recepcije struke i/ili publike je druga priča, ali ne bojim se. Razočarati jedino mogu samu sebe zbog neprestane zadrške pri pomisli da se okušam u većim idejama; razmišljanje da nikada nije pravo vrijeme jer još nisam posve zadovoljna sobom. U kreativnosti smo više sami sebi najveći neprijatelji, kako je rekla američka autorica Sylvia Plath.

Ta ljubav podrazumijeva i velike količine inspiracije, je li to nešto što ti ide od ruke ili ipak trebaš više vremena da dođeš do ideje?

Inspiracija i motivacija su neobične pojave jer su posve individualne. Neko sam vrijeme mislila da ideje dolaze najviše kada smo im u potpunosti prepušteni, ali istodobno i neopterećeni istima. Međutim, nema pravila jer ideje možda još češće dolaze kao eskapizam u vrlo teškim razdobljima ili klasično, za vrijeme ispitnih rokova.

Kako bilo, ova mi je akademska godina poprilična lakša pa vlastiti um idejama automatski daje više prostora. Inspiracija se vježbama može poticati na različite načine. Kao što fotografi vanjsko okruženje promatraju kroz kadrove, tako i spisatelji različite situacije i stanja promatraju kao riječi, kao likove, dijaloge, opise. Na tom tragu, odnedavno sam na svom Facebook profilu počela pisati razne dojmove i misli vrijedne zapisa. Nisam mislila da ću toliko često imati što za objaviti, ali inspiracije trenutno ne nedostaje.

 Foto: Tea Dalić

Kad se spomene hobi, uvijek pomislim na skupljanje salveta i pitanja u leksikonu. Hobi i posao slični su po odlikama talentiranosti i strasti, a različiti po pitanju slobodnog vremena i zarade, što ne znači da jedno isključuje drugo. Pisanje rijetko može biti posao u vidu jedinog izvora prihoda, više je riječ o cjelokupnom polju kulture u kojem je cijeli niz sitnih i sporednih projekata i angažmana. Ipak, književnost više održavaju pro bono djelovanja.

Takve dileme mučile su me prije nego što sam usvojila da je vlastito pisanje prvenstveno proces, i to, kako je krenulo, kontinuirano nedovršen. U početku sam uvijek mislila da sam nadomak cilja, a potom sam shvatila da sam zapravo uvijek nadomak cilja stojeći već dugo vremena na istom mjestu. Kad sam uvidjela koliko toga još ne poznajem, priznala sam si da sam tek u prijelaznom razdoblju. I čitanje i učenje čine proces pisanja. Eto, sad pak već moram hvatati natječaje za još mlade autore.

Završavaš treći diplomski studij, reci nam malo više o svom studiranju i odgovori na ono vječno pitanje: Pa kak' ti to uspijevaš?

Prošle akademske godine paralelno sam bila peta godina na Hrvatskim studijima i četvrta na Filozofskom fakultetu. Unatoč velikoj udaljenosti fakulteta kao glavnoj poteškoći, na diplomskoj razini ipak smo već dobro uhodani s obavezama i zadacima pa nije bilo toliko teško raditi samo malo više prezentacija ili čitati više seminarskih tekstova. Spomenula bih i uvjete koji su mi olakšali paralelno studiranje. Financijski sam se oslanjala na stipendiju, a ništa ne bi bilo ni bez komoditeta vlastite sobe i logističke podrške od svojih.

Ipak, nikad nisam postigla potpunu organiziranost. Danas se govori o upravljanju vremenom i različitim načinima poboljšanja učinkovitosti. Jedno vrijeme me to frustriralo, ali sam prihvatila da funkcioniram dva koraka naprijed, jedan nazad. Radim kako dolaze rokovi ili prema nahođenju, kako za što imam motivacije. U kaosu sam pronašla neki red, slažući prioritete, nekad jedan nauštrb drugog te poštujući krajnje rokove. To uglavnom vodi radu u zadnji čas. Uvijek sam učila tijekom ispitnih rokova, ali mi redovita predavanja uvelike pomognu. No nije nikako sve bilo idealno. Tijekom studiranja, pogotovo u prvim godinama, imala sam faze koje su bile takve da sam bila na rubu dizanja ruku od svega, kao i nekolicina mojih prijatelja. Mnogi su unutarnji i vanjski čimbenici za takve periode, a konkretno bih izdvojila neadekvatno poticanje i ocjenjivanje izvrsnosti. Razočarana sam selekcijskim ispitima i kada se isključivo pismenim putem vrednuje samo činjenično znanje, ali trenutno negativno iskustvo nikako ne treba biti prepreka za dalje.

Također, moram reći da studentsko, pa i srednjoškolsko, obrazovanje mladima nerijetko donosi stres koji prouzrokuje razne zdravstvene tegobe, od običnog herpesa do gastritisa ili osobno, kožne alergije i variranje u kilaži. O tome treba govoriti i drago mi je što se aktualizira i pitanje mentalnog zdravlja.

Zapravo i nisam jer sam prije Priroka iskusila već sličnu radionicu kreativnog pisanja, sudjelovala na festivalima i natječajima koji objavljuju radove u časopisima ili zbornicima. Prirok je započeo kao kulturno-edukativni projekt u organizaciji Svjetskog saveza mladih Hrvatska, ali je postao i više od toga. Pored svih kratkotrajnih zbivanja u međuvremenu, Prirok upotpunjuje moju dugotrajnu želju za knjiškom zajednicom. I dalje se redovito sastajemo, čitamo, pišemo, komentiramo, raspravljamo i družimo, iako smo međusobno različiti. Na razne kreativne načine potičemo svoje stvaralaštvo i njegujemo osobnu potrebu za kulturom.

Prirokov susret; Foto: Tea Tekić

Ako sagledamo McLuhanovom perspektivom prema kojoj je medij nastavak ljudskih osjetila, a može biti „svaki produžetak bilo kože, ruke ili noge koji utječe na društveni sklop“, naš je način života duboko određen medijima kao takvim. Medij je poruka jer sam po sebi, svojim učinkom i djelovanjem, odašilje poruke koje trebamo proučavati kako bismo razumjeli društvo. Poruka ne u smislu sadržaja, već u razmjerima, brzinama i promjenama odnosa u društvu.

Knjiga je tako stoljećima bila vodeći, ako ne i jedini medij. Svaki put na sajmovima čitam ispisane posvete, a ponekad knjigu kupim samo radi toga. Knjiga je bila dar koji se cijenio, na nekoliko slikovnica učili smo čitati. Mi smo tek prije nešto više od stotinjak godina dobili gramofon, telefon, film i kino, radio, televiziju, automobil; prije pedesetak godina digitalnu tehnologiju, a s time i internet i pametne telefone, igrice i društvene medije. Za samo jedan životni vijek naglavačke se okrenuo stoljećima sličan način života. Sve više toga možemo obaviti virtualno.

Takvi se učinci tek proučavaju i sagledavaju, a u toj eksploziji tehnološkog napretka pravodobna reakcija književnosti možda je izostala. To što je književnost olako shvaćena, kako kažete, u ovakvim globalnim promjenama nije stoga ništa neobično, ali ono u čemu se uvijek nanovo iznenadim je ljudska potreba za čitanjem i pisanjem. Iznenadili biste se koliko ljudi zapravo povremeno piše pjesme ili priče neovisno o svojoj profesiji ili interesima. Danas je to posebno vidljivo zahvaljujući društvenim mrežama, puno Facebook stranica posvećeno je knjigama, a na istima korisnici dijele i svoje radove.

Ne govorim o vrednovanju takve hiperprodukcije, već o temeljnim potrebama kako pisanja, tako i čitanja. Te potrebe sama tehnologija ne ispunjava, ali omogućava na različite načine koji su već i za nas, i za sve mlađe generacije najobičniji dio svakodnevice. To što ne držimo fizičku knjigu Joycea u dolčeviti ispod ruke ne znači da ne čitamo; možda na slušalicama slušamo zvučnu knjigu, kupujemo i preuzimamo elektroničke knjige ili pak pratimo literarne blogove i profile.


Foto: Tea Tekić

Poslije završetka studija mogu se zamisliti na nekoliko mjesta, čak i međusobno različitih, a nerijetko još putem otkrijem i nova. No ako sam išta naučila o studiranju, to je da mi se ne vrijedi brinuti ili, ako hoćete internetskim žargonom, sekirati. Treba postupati odgovorno i savjesno, što se najviše ogleda u prihvaćanju posljedica onih postupaka koji za njih zapravo uopće nisu bili odgovorni. Ipak, sve o čemu sam brinula na kraju je ispalo dobro; čak i najlošiji ishodi kad-tad imali su sretan kraj pa s tom vjerom idem i dalje. Govorim to jer se ponekad uhvatim u razmišljanju o tome trebam li opravdano biti zabrinuta za svoju budućnost ili je ta nesigurnost proizvod pseudostvarnosti pod utjecajem svih mogućih vrsta negativnosti u društvu. Važno je razvijati interese kontinuirano radeći na sebi pa će potencijal već nekako biti prepoznat.

Karolina izreku „sve se može kad se hoće“ smatra uvriježenom u svakodnevnom govoru za svakojake prilike, pa joj je već pomalo postala mrska. Međutim, vjeruje da postoji nekoliko stvari u životu za koje vrijedi dati cijelog sebe. Upravo u tim slučajevima ona vjeruje da se sve može, a prije toga je ključno znati što se želi.

Zbog činjenice da studenti sa srodnih studija uistinu napišu puno seminarskih radova i komunikacijskih projekata, ona ovim putem poziva sve da se iduće godine prijave i konkuriraju za ovu nagradu!

Čuli ste! Do uspjeha ne postoji lagan put, ali kad se jednom do njega dođe, shvatiš da je sve vrijedilo. Slijedite stope ove mlade studentice, vjerujte u književnost, njegujte svoje talente i zajamčeno vam je da ćete doći do svog cilja.