INTERVJU: Andrija Jokić otkriva sve o pro wrestlingu, jedinstvenom spoju ekstremnog sporta i glume

Svatko od nas zacrtao si je neki cilj u životu. No nakon prve veće prepreke, nakon prvih zatvorenih vrata ili prve ozljede polako se odustaje. I možda opet počinje iznova sljedeći ponedjeljak, sljedeći mjesec ili naravno od Nove godine Prije više od 12 godina jedan se dječak iz Zadra počeo baviti pro wrestlingom. Dok su mu se zatvarala vrata, on je uspio pronaći baš ona koja vode prema njegovom cilju.

Većina nije ni shvaćala što on to zapravo radi, no on se nije obazirao na druge, marljivo je radio i trenirao da bi postao onakav kakav je odlučio biti. Danas je taj dječak izrastao u osobu koja je prva u svom poslu u Hrvatskoj, odnosno na cijelom Balkanu. Izrastao je u osobu koja je sedam puta padala, ali se osmi put ustala, hrabro nastavila dalje i postala prvak. Ovaj izrazito skromni mladić otkrit će vam kako je to boriti se protiv hrvatskih vjetrenjača i, unatoč otporu, ne odustajati od svog cilja. Ovo je priča o Andriji Jokiću, prvom i jedinom hrvatskom pro wrestleru.

Andrija, za početak, recite nam što je to pro wrestling.

Mislim da je to i najteže pitanje od svih, ali pokušat ću vam objasniti. Pro wrestling je spoj ekstremnog sporta i showa teatralnog načina. Što je kazalište za komediju i dramu, to je pro wrestling za akcijske filmove. Postoje pozitivac i negativac koji idu u ring i publici pričaju priču. To je zapravo iskoreografirana borba. Pro wrestling u cijelom je svijetu shvaćen drugačije; u Japanu je smatran sportom, u Kanadi je to tradicija, u Americi je to show, u Meksiku je religija, a u Hrvatskoj nepoznanica. Uskoro će i Hrvatska pronaći neki bolji naziv za pro wrestling.

FOTO: Andrija Jokić

Kad ste se počeli baviti pro wrestlingom i tko/što vas je potaknulo?

Amaterski sam se pro wrestlingom počeo baviti 2004. godine, a profesionalno prije tri godine Ja sam fan pro wrestlinga cijeli život i jednostavno sam se našao u tome. Odselio sam se u Italiju kako bih završio profesionalnu akademiju, nakon toga u Amsterdam kako bih završio drugu akademiju. Nikad nisam dva puta razmislio o tome što radim, jednostavno sam znao da to moram napraviti, ali ne znam zašto. Dugo su svi smatrali da je to samo faza i da će to proći, ali to nije prošlo niti će ikada proći. Odvijek sam imao podršku svoje majke koja je to bezuvjetno podržavala. Ona to nikad nije razumjela i vjerojatno ne razumije ni dan-danas što ja točno radim, ali je svake sekunde i svake minute bila tu. Ona je zapravo moj najveći heroj što se toga tiče. Da je to sve otišlo u krivom smjeru, ne bih se potpuno izgubio jer bih imao uza sebe podršku svoje majke.

Koje je značenje Vašeg umjetničkog imena Chris ''The Falcon'' Willson?

Ime Chris Willson baš i ne volim. Uzeo sam ga samo jednokratno za snimanje videa s prijateljem, ali taj je video postao internetska senzacija. Nakon toga smo završili u medijima te su me ljudi po gradu počeli zvati Chris Willson. Falcon (sokol) je simbol sanjara i vizionara, ali za razliku od drugih sanjara i vizionara falcon ima talent i sposobnost doseći visine o kojima sanja. To dosta dobro odgovara mojoj životnoj priči zato što plivam u moru s velikim ribama, a ja sam u državi koja figurativno rečeno nema mora.

Jeste li zadovoljni svojom karijerom?

Jako je teško biti prvi pro wrestler u povijesti Hrvatske, ali i cijelog Balkana. Moja je karijera teža od karijera ostalih pro wrestlera kojeg sam sreo dosad, ali se ne žalim. Znao sam koji pothvat poduzimam i jednostavno idem dalje. Zasada sam zadovoljan. Izrazito sam ponosan na sebe jer sam si sve sam financijski omogućio, jer u Hrvatskoj, nažalost, ne postoji nikakav savez koji bi me financirao.

Što se promijenilo u Vašem životu nakon što ste postali profesionalni sportaš?

Prva stvar su česte ozljede (smijeh), a druga je disciplina. I ne samo u sportu i načinu života, nego i u razmišljanju i prihvaćanju novih situacija, ideja i ljudi. Zapravo nema vremena za gubljenje, nego, ako se zna što je cilj, to se i radi. Što se tiče ozljeda, događaju se kao i u svakom sportu. Treba biti koncentriran i usmjeren na to što se radi.

Koliko je zahtjevna (fizički, psihički...) vaša aktivnost?

U tri profesionalne godine sam na sebi skupio 37 šavova, a imam 26 godina. To je statistika koja pokazuje koliko je zahtjevan ovaj sport. Zato što nije samo stvar fizičke spremnosti, nego je stvar i teatralne prirode. Svaki potez koji se radi mora biti u određenom kutu prema publici ili prema kameri. Uvijek se pazi na glumački i sportski dio. Mi trebamo pozirati kameri, a u isto vrijeme pazimo i na tuđi život, tako da je jako zahtjevno.

– Tijelo je samo alat koje um koristi za vanjsko izražavanje. –

Imate li poseban način prehrane?

Ja u svom fitness-studiju govorim da je prehrana postala propaganda i mit. Dijete ne postoje. To su stvari koje su ljudi koji nisu profesionalni sportaši počeli raditi kako bi se oni osjećali profesionalnim sportašima. To je prodavanje magle. Dijeta ne znači izgled, nego trening znači izgled, a dijeta znači performans na treningu. Ne može dijeta diktirati trening i način života, nego način života i trening moraju diktirati prehranu. To tako ide prirodno.

Jeste li trebali promijeniti neke navike kako biste uskladili treninge i svakodnevnicu?

Od četrnaeste godine sam znao da ću postati pro wrestler i otada sam počeo trenirati. Stvarno sam zaokupiran time cijeli dan, a kad imam slobodno vrijeme, onda i to koristim za unaprijeđenje svoje karijere i svega što se tiče pro wrestlinga. To nije samo moja karijera, to je moj život.

Jeste li imali teška razdoblja na početku karijere?

Ako govorimo o ozljedama, onda jesam: jedanput sam slomio ruku, imao sam ozljedu kralježnice, dva potresa mozga i jedan put sam bio zapaljen (smijeh). Ali ne bih želio da to zvuči ovako loše. Ozljede se događaju kao i u svakom sportu. Točku treba izvesti na siguran način i treba biti oprezan. Što se tiče nezgode s vatrom, to je bilo slučajno i nenamjerno, inače se takve ozljede ne događaju.

Koliko često imate nastupe i tko ih financira?

Svaka dva-tri tjedna, iako bih volio da je to i više. U isto vrijeme vodim i posao (fitness-studio) i teško je to sve kombinirati, a šepajući ne mogu održavati treninge. Takve je prirode taj sport, ozljede su česte pa sve to pokušavam uravnotežiti. U Hrvatskoj ne postoji nikakav savez za pro wrestling, a nažalost ne možemo se ni priključiti u već neki postojeći, tako da me financiraju europske organizacije. Plaćen je put, smještaj, hrana i honorar za meč.

Nedavno ste održali seminar u Zagrebu. Kakav je bio odaziv, jeste li zadovoljni i je li se povećao interes ljudi za ovaj sport?

Moram priznati da se povećava. Ja trenutno treniram sve skupa 15 ljudi u državi: pola ih je u Rijeci, pola u Zagrebu i odnedavno smo počeli trenirati ljude u Zadru, tako da se situacija razvija u smjeru kakvog iščekujem već duže vrijeme. Ja sam svjestan da je to spori proces, ali je važno da postoji pomak.

Je li teško uskladiti karijeru, privatni i poslovni život?

Jako je teško balansirati privatni život sa karijerom i profesionalnim životom. Ako vodite firmu i razvijate karijeru, privatni život uz to ne može postojati. Od te tri stvari, jedna mora patiti. Ja rado žrtvujem svoj privatni život i svoje slobodno vrijeme za karijeru i fitness zato što osjećam da sam potrebniji na ove dvije strane. Imam potrebu izgraditi svoje ime i svoju figuru koju kasnije mogu koristiti u fitnessu kao inspiraciju i utjecaj na puno drugih života. Ako sam ja mogao napraviti od svog života to što jesam, kad se pojavim pred ljudima koji žele skinuti pet kilograma, vrlo ih lako motiviram. Već kroz postojanje Fitnes studija Falcon u dvije i pol godine pozitivno sam utjecao na puno života i imam osjećaj da mi je to bitnija uloga, a to ništa ne bih uspio da nemam karijeru u pro wrestlingu. Ja ne znam za neki drugi fitness-studio koji ima aktivnog profesionalnog sportaša u takvom nekom ekstremnom sportu koji može inspirirati ljude svojom pojavom.

FOTO: Andrija Jokić

Koja je razlika između afterburn-fitnessa i klasičnog odlaska u teretanu?

​
Razlika je u isplativosti. Afterburn-fitness jedna je mala slatka tajna na koju sam ja naišao dok sam završavao pro wrestling akademiju. To je način na koji treniraju pro wrestleri zbog toga što nemaju puno vremena. Afterburn fitness način je treninga koji vam omogućuje trošenje kalorija i do 50 sati nakon treninga. Ako idete u teretanu po sat vremena, trošite kalorije pet sati tjedno. Ako afternburn-fitness trenirate samo tri puta tjedno po pola sata, trošite kalorije kroz cijeli tjedan.

Kako motivirate svoje polaznike?

Ideja je Fitnes studija Falcon prikazati ljudima fitness kao način života. Fitness nije niti plan prehrane, niti plan treninga, niti bilo koji program koji ćete vi proći i završiti. Jedini način na koji će fitness pozitivno djelovati na vaš život svakodnevno je bavljenje fitnessom. Zato Fitnes studio Falcon ima drugačiji pristup nego drugi studiji. Kod nas vlada prijateljska i obiteljska atmosfera zato što želim da ljudi pobjegnu od svoje svakodnevnice te da se mogu doći opustiti. Nije poanta u tome da se ja derem i naređujem što treba raditi, trening mora biti prirodno opuštajući. Fitness jedino djeluje onda kada postane način života, ništa drugo. Ja sam bio mali debeli klinac koji nije mogao napraviti kolut, a danas sam ih sve nadmašio. Kada netko kaže da ne može nešto napraviti, laže, jer sve se može kad se hoće. Ni ja osobno ne volim trenirati i jedva čekam dan kad više neću morati trenirati, ali taj dan neće doći nikada jer radim i treniram kako bih ostvario i izrazio, a izgled mi nije bitan.

– Ozljede se događaju kao i u svakom drugom sportu, važno je biti oprezan i skoncentriran na ono što se radi. –

Kakvi su Vam planovi za budućnost?

Planovi za budućnost su življenje u sadašnjosti zato što je to jedini način izgradnje uspješne budućnosti. Nikad u životu nisam imao planove za budućnost. Uvijekvsam bio koncentriran na korak ispred, nikad na dva, jer je bitno živjeti u trenutku i ne zadržavati se u tom trenutku, nego stalno ići u tom smjeru prema naprijed.

Što biste poručili mladima?

Ne znam jesam li prava osoba koja može dati poruku mladima, zato što bi svi koji me znaju rekli da nisam najbistrija osoba pri odabiru svog životnog puta. Ako ćete izvući nešto iz moje priče, onda je to važnost izražavanja sebe. Ja sam vrlo brzo shvatio da se riječima ne mogu dovoljno dobro izraziti. S vremenom sam shvatio da koliko sam god bio talentiran iznutra za pro wrestling, tijelo mi nije bilo spremno da se izrazi. Tijelo je samo alat koje um koristi za vanjsko izražavanje. Zato i treniram već deset godina da moje tijelo postane što bolji alat kako bih mogao što više svog talenta pokazati i time inspirirati druge. Vidim previše ljudi koje ne prate svoje snove jer su nerealni, a ja vjerojatno imam najnerealniji san koji je postao stvarnost. Ali ja nisam sanjar, jer sam budan cijelo vrijeme.

Za kraj intervjua smo Andriji pripremili i nekoliko blic-pitanja na koja je rado odgovorio:

Ja sam... pro wrestler

Ponosan sam na sebe jer... sam postao ono što sam oduvijek htio biti

Često sanjam o... slobodnom vremenu

Kao dijete sam bio... nezainteresiran za svijet koji je oko mene

Može me naljutiti... neambicioznost

Ja sam dobar... u inspiriranju drugih

Raduje me... prilika za novo pomicanje svojih granica

Ako vas zanima kako to izgleda kad Andrija prijeđe s riječi na djela, pogledajte u videu. Ako vas je Andrijin način života zaintrigirao i/ili inspirirao posjetite njegovu službenu Facebook stranicu na kojoj objavljuje sve novosti vezane za svoj profesionalni život.