Veto na ljudska prava
Da ima groznijih od Hrvatske, ima. Na iste te grozne ne treba gledati kao na bogove. Svijetu smo apsolutno nebitni. Kao što je i svijet nebitan nama. Pa čak i kad se više bave poštivanjem, osvješćivanjem i uvažavanjem ljudskih prava. Nama je, izgleda, dobro u blatu jednodimenzionalnosti, dok nam razni čobani stavljaju traku na usta.
Da ima groznijih od Hrvatske, ima. Na iste te grozne ne treba gledati kao na bogove. Svijetu smo apsolutno nebitni. Kao što je i svijet nebitan nama. Pa čak i kad se više bave poštivanjem, osvješćivanjem i uvažavanjem ljudskih prava. Nama je, izgleda, dobro u blatu jednodimenzionalnosti, dok nam razni čobani stavljaju traku na usta.
Dobar vam Međunarodni dan ljudskih prava! Sad ispustite Golu istinu na trenutak i smirite seksualnu napetost. Postoji jedan dokument koji u cijelosti možete pročitati na internetu, a zove se Opća deklaracija o ljudskim pravima. To nešto što nam omaškom često sklizne ispred očiju, doneseno je upravo na današnji dan 1948. godine I nije bez razloga, vjerujte. Ta ista deklaracija proglašena je zajedničkom tekovinom svih naroda i nacija, kao opozit barbarskim postupcima koji vrijeđaju savjest čovječanstva.
Danas, 70 godina nakon, Hrvatska je članica u Vijeću UN-a za ljudska prava. Trogodišnji mandat nam istječe za godinu dana, a jesmo li se po bilo čemu istaknuli? Nismo. Jesmo li odlučno izrazili stav kada je riječ o pitanju iz područja ljudskih prava? Nismo. Jedino što jesmo napravili, a nije vezano za Vijeće, jest davanje raznih izjava i obećanja kada osvanemo na nekoj crnoj listi kao država koja je najneaktivnija po pitanju istih. Tada znamo pričati. U Vijeću smo, kratko i jasno, pičkice.
Koliko smo svjesni svojih (ljudskih) prava?
Generalno, u Hrvatskoj je malo tko u dovoljnoj količini upoznat sa svojim pravima i slobodama, a sustav nam je organiziran na način da se upoznavanje s istima u kontinuitetu otežava i onemogućava. Zašto je to tako? Uz stagnaciju koja nam nije stran pojam, svjedoci smo raznih društvenih skupina koje odjednom niknu, pozivajući se na povratak tradicionalnim vrijednostima. Načelno, to može zvučati kao lijepa i pristojna stvar. Kako to izgleda kod nas? Nametljivo provedeno. Ljudska prava podliježu relativizaciji onih koji ih žele vidjeti kao nešto što je uvjetovano i stavljeno u kalup religijom, kulturom i tradicijom svake nacije. I tako, na neku svoju inicijativu, praveći se da poštuju spomenutu deklaraciju, izruguju se temeljnoj tvrdnji koja kaže da su ljudska prava univerzalna i jednaka za sve bez obzira na bilo kakve i bilo čije odrednice identiteta.
Navest ću vam par primjera kako konfuzno i neuredno uređivanje ljudskih prava izgleda u Hrvatskoj.
Obrazovanje ili kamenovanje?
Nedavno nam je Svjetski ekonomski forum opalio još jednu šamarčinu. I ovog puta, pogađate, opet smo pozicionirani na kraju liste kada je riječ o kritičkom mišljenju u obrazovanju. Od 140 rangiranih zemalja, zauzeli smo kvalitetno 136. mjesto. Obrazovanje u jednoj demokratski uređenoj zemlji treba biti najmoćnije oružje kojim bi se mladi ljudi borili protiv trulosti koja vlada. Nažalost, to je još jedna u nizu rečenica koju ćemo obrisati gumicom.
Osim što svaki put krenemo s nametanjem ideoloških stavova i učenja kada je riječ o obrazovanju, a najviše njih se tiču građanskog i zdravstvenog odgoja u školama, također nam nisu strani ni pokušaji cenzuriranja akademskih sloboda studenata. I to upravo od institucija koje bi trebale poticati slobode iznošenja vlastitog mišljenja, inače zajamčenog Ustavom, ako niste znali. Sjećate se kada se Sveučilište u Zagrebu malo poigralo, olako najavivši tužbu protiv tadašnjeg potpredsjednika Hrvatskih studija zbog izjave u medijima? Paradoksalno, a? Mi ćemo vas učiti kako da imate vlastiti stav, kako da isti iznosite, kritički razmišljate, a zatim sve to negirati potezom poput najavljivanja tužbe.
FOTO: Pexels
Invaliditet nije identitet
Nije, ali ga mi tako percipiramo i kao takvog guramo u sve pore društva. Sramotno je da se ista problematika za prava osoba s invaliditetom različito adresira u velikom broju propisa koji regulira to područje. Ako državu boli đoka za osobe s invaliditetom i želi ih zatvoriti u kuću, zašto se onda i građani ne bi poklonili toj politici? Kultura uvažavanja je također upitna. Jedna od deset ustanova u centru grada Rijeke nema fizičke barijere za osobe s invaliditetom. U izvješću Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom navodi se da od 350 ustanova samo osam centara za socijalnu skrb i devet ureda zavoda za zdravstveno osiguranje ima odgovarajuću infrastrukturu koja omogućuje pristupačnost osobama s invaliditetom.
O zapošljavanju da ne pričam. Znate, kod nas većina poslodavaca gleda na zapošljavanje kao na humanitarnu pomoć, pa često osobe zaposle na javnim radovima koji traju šest mjeseci. I pljas! Tu padnu sve tvrdnje nekog N. N. lica koji se zalaže za povećanje zapošljivosti osoba s invaliditetom i njihovo kvalitetnije uključivanje u društvo (jer pazi, njih treba uključiti u društvo, kao da su neki otpaci). Mali iskoraci kod nekih nedorečenih pitanja i tumačenja odredaba različitih propisa su napravljeni. Nažalost, još uvijek u nedovoljnoj mjeri.
Sloboda izražavanja na granici sa slobodom ograničavanja
Tamo gdje sloboda izražavanja graniči s govorom mržnje, uveli smo slobodu ograničavanja. Ograničavanja svega onoga što pojedincu u datom trenutku ne odgovara ili što bi moglo zasmetati iznošenju njegovih stavova koje svatko mora čuti. Dok, naravno, stavove druge strane zataškavamo. Intrigantno kako svaku slobodu izražavanja nastojimo ograničiti dok govor mržnje ne. Dapače, svakodnevno ga u javnom prostoru potičemo i tako pridonosimo njegovom širenju. Zaista je nevažno o kojoj temi je riječ. Uvijek će postojati dvije strane, ona koja će svojim govorom i slobodom izražavanja nastojati ukazati na pravilnosti i nepravilnosti i ona koja će prelaskom tanke granice širiti mržnju prema određenoj skupini ljudi. I biti budala je demokratsko pravo i sloboda. Taj isti, budali svojevrstan način podvaljenog slobodnog izražavanja podržavamo, dok onaj elokventniji, činjenicama potkrijepljen i pametniji prisilno pokušavamo zaustaviti.
Unatoč navedenim primjerima i čestom zanemarivanju u primjeni pozitivnih propisa, forme radi obilježavamo Međunarodni dan ljudskih prava. Dičimo se kojekakvim slobodama, a one se najčešće svode na slobodu obavljanja male i velike nužde u parku iza drveta. To nam još uvijek nisu uskratili, a nadamo se da uskoro neće. Na sve ostalo, protivno deklaraciji nama se nameće veto na ljudska prava.
Da ima groznijih od Hrvatske, ima. Na iste te grozne ne treba gledati kao na bogove. Svijetu smo apsolutno nebitni. Kao što je i svijet nebitan nama. Pa čak i kad se više bave poštivanjem, osvješćivanjem i uvažavanjem ljudskih prava. Nama je, izgleda, dobro u blatu jednodimenzionalnosti, dok nam razni čobani stavljaju traku na usta. U blatu u kojem jedna osoba grize za ono pravo koje zagovara, dok drugo baca pod otirač, stvarajući još rupa u dovoljno izbušenom društvu.
